 |
|||
A zašto balarosa, jednostavno ne zamoliš učiteljicu da prenese roditeljima od curice što tebe muči i da oni
popričaju sa svojim djetetom i upozore je da prestane s vrijeđanjem? Ako joj je Tin već zamolio
da prestane, a ona ne prestaje, u krajnjoj liniji, i zaslužila je da je se malo pošpota.
Meni bi bilo manje riskantno reći učiteljici nego ići direktno nešto djetetu ili roditeljima govoriti.
A ovisi i kakvi su roditelji.
hahahahaZamišljam Balarosu u sačekuši na malu ispred škole i onda iskoči i krene: Ej seko, seko...
A ne vjerujem da bi mala ispred roditelja zazivala T. ružnim nadimkom
ma gle, pa nećeš ti sad reći djetetu to je tako i nema ti majci.
pa upitat ćeš ga, iako nisi čula, da ti se tvoje dijete malo požalilo - ili nekako slično, pa ako je to tako... a ako nije, ispričat ćeš se, ako jest lijepo moliš...
jer, jasno ti je da postoji mogućnost da dijete usvoju obranu zbog srama ili tek tako kažeda nije i ti ćeš to prihvatiti, pa nećeš ga maltrati...
ali svakom empatičnom i dobro odgojenom djetetu će ostati tvoja molba u ušima, iako tvrdi da nema ništa s tim.
Ma stalno pričam s tom jadnom ženom, neugodno mi je više, baš mi se to čini bezveze sitničavo "Buuuhuuu, recite I. da se ne zove Tina tako". To nije čak ni ruganje nego je nadimak ušao u govor, pitanje je koliko razumije što govori (kad je sve počelo, Tin se doma pohvalio da ga zovu tako).
ma kakav crni konflikt?
vidiš da se slažem sa medom, anemonom, cvijetom, samo s tobom ne, hahahaha
pa koji je to nadimak, sad me zivo zanima
U principu mi je problematičan taj početak razgovora. Evo, kad svi citiramo cvijetusjetimo se onog njenog savjeta: Kad imate nešto ozbiljno razgovarati s djetetom, nikako mu nemojte reći imam nešto razgovarati s tobom jer je već taj uvod dovoljan da dijete padne u bed.
Da mala uvrijedi dječaka naočigled, to je lako.
Ali kako iz čista mira krenuti u prodiku?
Jednostavno mi taj razgovor nije na istoj razini, i štaćusad.
A moram priznati i da ne volim da se moja djeca druže s djecom čiji se roditelji puno miješaju između njih. Mislim, neću mu braniti da se druži s njima, ali ga neću ni poticati
Pa to joj je dio posla (učiteljicin). I nije to ništa sitničavo, muči tvoje dijete, muči tebe, a i vidi nas koliko
smo se raspisale. Dijete ima pravo da ga ne vrijeđaju, a očigledno je nadimak uvredljiv.
u svakom slučaju, kako god mislim da treba reagirati ako traje, a traje.
kako god je tebi to zgodno, hoćeš preko učiteljice, hoćeš samom djetetu... osnaži se, kreni!
recimo, ja sam jednom učiteljicu zamolila za pomoć. moja k se navukla na jednu seriju, i svejedno što joj nisam dozvolila gledati, ili sam joj dozvolila samo ponekad, ili je ona gledala kad mene nema doma ili reprizu u jutarnjem terminu... vidjela sam da joj je koma što svi u razredu gledaju, a ja njoj ne dam i ona nije u toku, ne zna što je sa sulejmanom
znajući koliki utjecaj njena voljena učiteljica ima na k, iskoristila sam jedne informacije, a učiteljica jedva dočekala! govori žena ma spomenem im tu i tamo, ali kad već i vi primjećujete tu opsadu serijama, baš ću iskoristiti jedan SRZ da razgovaramo o tome i o ljepoti čitanja knjiga, recimo.
kod nas je rezultat tog razgovora bio da na žalost nije zagrizla u čitanje knjiga, ali je prestala patiti za sulejmanom jer je i od učiteljice dobila potvrdu da je to glupo.
ali morala sam joj ipak kupiti naušnice sa sulejman-crvenim kamenom
Nije isto čuti od učiteljice ili od nekog stranog odraslog.
Neću više
ma kužim ja tebe, jurana. ne sjeda ti to i onda bolje da ne jerbi stvarno mogla zvučati ko ona baka što je presjela tanjinog a.
mislim, čuj to...
kako iz čistog mira skočit u more? kako iz čistog mira obrijat noge? kako iz čistog mira...
kako?
pa lako.
ajme, pa gdje si, cvijeto?
Ja ću cvijetu poslati u školu da popriča sa svima
Meda, specijalac. Speci, od milja.
ok, a tkoje tu točno stran?Nije isto čuti od učiteljice ili od nekog stranog odraslog.
mama od tvog prijatelja iz razreda?
a ne znam, valja se rukovoditi i svojim vlastitim osjećajem, procijeniti kao odrasla osoba je li nešto prigodno, ok u tom trenutku, i kada ako nije tada, je li uopće...
mi tu sad pričamo, naravno da nema pravila, ali i da je to sasvim no-no, po meni nije.
prema mom iskustvu ljudi ili okreću glavu i prave se da ne primjećuju ili govore gluposti.
dat ću banalan primjer. ako moje dijete viče na hodniku u zgradi malo mojih susjeda će izaći i reći: nije u redu da vičeš na hodniku, probudio si me. ili će šutiti i gunđati ili izaći i pitati ' tko je to tako zločest?, ako budeš vikao doći će policija i odvest te u zatvor...'
podržavam cvijetu, mislim da trebamo reagirati ali trebamo razmisliti kakve poruke šaljemo i precizno se izražavati
Hm, nadimak stvarno nije uvredljiv, ja sam mislila da je nešto puno gore.
Doduše, mi smo jednog kolegu zvali Ivica Kostelić, pa se uvrijedio i zamolio nas da prestanemo.
(on je pak mene zvao omladinka i ja sam to stoički trpila)
Inače sam protiv toga da ti "ozbiljno" razgovaraš sa djevojčicom - jedino da joj dobaciš u šali, ali to može imati i kontraefekt.
Više sam za razgovor sa učiteljicom ili roditeljima - iako, sad kad sam čula nadimak stvarno mi se situacija ne čini ozbiljna.
nije mana ni biti plavuša ili policajac, ali kada nekom kažeš da kuži ko plavuša ili specijalac onda se drugačije gleda na stvari.
mali su oni još, dečkima u tim godinama "ženska" boja zna biti uvreda, a nekim drugima povod za buling.
meni se to ne bi sviđalo kao ni balarosi (viš da se slažemo
nazvalo ga se tako par puta i sad je kraj ajde-de, nije mimoza, ali ostaviti to tako na duge staze, a iritira i tebe i dijete meni bi smetalo.
potpis pod am, i mislim da jest uvredljivo, skoro jednako kao da su mu rekli glupane..
Meni nije problematicno popricati s djetetom, bilo cijim, cak ga i zaruziti. Ne svidja mi se danasnji prezastitnicki odnos roditelja, ono, ne smije moje dijete niko krivo pohledati... Pa ne smije ni ono raditi stvari krivo, a ako radi okolina je tu da ga ispravi...
Za konkretnu situaciju, da, treba se ukljuciti i reagirati. Moj brat je od bezazlenog zadirkivanja s pocetka prvog razreda postepeno postao zrtva sustavnog buling od strane cijelog razreda. Nije se desilo preko noci, ali djeca funkcioniraju kao copor i cak kad znaju da nesto nije ok, rijetko stanu u odbranu napadnutog. Kulminiralo je u 6 osnovne kada su ga fizicki napali, a ON trebao nakon toga posjecivati pedagoga i psihologa jer su SVI iz razreda rekli da je on kriv jer je uvijek nsjpametniji i uvijek filozofira i niko ga ne voli... Nesto nevjerovatno... M
Ja iz osobnog iskustva smatram da je probleme koji se dešavaju u školi najbolje rješavat pod posredništvom učiteljice ili ako je ozbiljnije stručnih službi škole, jer ako se direkt uključe roditelji to može eskalirat u jako ružnu stvar, a djeca će se drugi dan u školi zajedno igrat. Ja sam sa svojim R. prošla nekoliko vrlo ružnih situacija sa jednim dečkićem iz razreda (da se razumijemo kod prvog incidenta su obojica bili podjednako krivi, a u drugoj situaciji je taj isti dečkić namjerno napravio jednu jako ružnu stvar mom R.). Sve je bilo o.k. dok se situacija rješavala preko učiteljice, ali se onda mama drugog dečkića vrlo ružno direktno uplela i stvar je jako ružno eskalirala, čak do toga da sam mu ja zabranila da se druži s tim dečkićem (izvan škole) i onda je obojici bilo žao što branim druženje, a oni su si i dalje nakon toga bili dobri.
Samo da nadodam da je nakon prvog incidenta mog R.-a došla kao i tanjinog baka tog klinca, al srećom ga ja vozim u školu, pa sam ja popričala s njom i objasnila joj da ona zna dio priče koju joj je ispričao njen unuk, ja koju mi je ispričao moj sin, a da je istina negdje u sredini, i dok smo mi pričale njih su se dvojica već igrala.
Malo sam odužila, al hoću reć da oni brzo zaborave svađu, a kad se roditelji upletu to zna završit vrlo vrlo ružno.
Ja stvarno ne kužim što je uvredljivo u tom nadimku.
U moju obranu-plavuša sam.
speci - retardOriginally Posted by trampolina
Vjerojatno kontekst u kojem je nastao, ne znam što bi drugo bilo problem.
bez obzira kako se to nama cinilo, djeca ga sigurno nisu tako zvala od milja i dobre namjere
a osim toga, svako dijete ima svoje ime, i ima pravo da ga se zove imenom
znam nekih slucajeva da su ti nadimci ostali ljudima do odrasle dobi, pa na kaju nitko vise ni ne zna kako se oni zovu, a sve je pocelo tako banalno
Ma tema je otišla u totalno krivom smjeru. Naravno da ću reagirati ako se situacija događa u mom prisustvu (zapravo prvo sačekam da reagira roditelj djeteta koje se neprimjereno ponaša, ako reakcija izostane, onda ja reagiram). Ali smiješno mi je ići u školu ciljano, s namjerom da sretnem to dijete i popričam s njim. Napominjem da govorim o sitnicama, ne o slučajevima zlostavljanja. Ma čak neću uvijek reagirati ni ako se nešto događa pred mojim očima, a vidim da je dijete to u stanju samo riješiti. To mi djeluje kao prezaštićivanje djeteta.
Pa ovo se podrazumijeva. Normalno da prvo čekaš da li dijete to može riješiti.
Pa meni se baš ne čini da svi čekaju može li to dijete samo riješiti.
a iz čega ti se to ne čini?
I mene zanima.
Moj opći dojam, ne samo na temelju ove teme, nego i na puno drugih pročitanih tema. Ja na pola ovdje opisanih svari ne bih reagirala. Radije bih dala svom djetetu savjet kako da se postavi, i radila bih na djetetovom samopouzdanju. Moj sin je u miješanoj skupini u vrtiću, najmlađe je dijete u kvartu (brata mu ne računam, taj još nije u dobi za igranje s drugom djecom) i nije nam se jedanput dogodilo da mu se netko stariji rugao u vrtiću, da se netko odbio igrati s njim, da je bio najlošiji u zajedničkim igrama i slično. Ja na to gledam kao na životnu školu. Reagirala sam samo jednom, mislim da sam to napisala više puta na forumu, kad ga je jedan dječak počeo svakodnevno gristi u vrtiću. Da to tete nisu riješile, riješila bih ja s roditeljima i tim djetetom. Ovo ostalo se sve riješilo samo od sebe, bez intervencija sa strane.
Ako se radi isključivo o nadimku ja ne bi reagirala, osim ako mi se ne bi baš ukazala neka jako zgodna prilika gdje bi toj djevojčici mogla nešto napomenuti u vezi nadimka.
A nadimaka ima svakakavih, tako da mu neki drugi možda bude još manje sjeo. Brat mi je nedavno imao svadbu i dolazi mu kvartovski frend i pozdravlja ga s osmjehom od uha do uha i nadimkom cigo. Taj nadimak je dobio jer imamo par slova u prezimenu koja se preklapaju, a prezime zapravo i ne vuče na taj nadimak, a ni njegov izgled, prije bi mogao biti neki sjevernjak (plav, visok ...). Naši roditelji nisu urgirali, ne znam koliko je to bratu smetalo no ne sjećam se nekog velikog problema u vezi toga.
Znam da je i tata znao spomenuti da su i njega neki prijatelji zvali tim nadimkom.
Zapravo mi se čini da dečki vole koristiti nadimke. Recimo u kćerinom razredu svi dečki imaju nadimke bez obzira koliko im je dugačko ime ili prezime, neki su iste dužine kao prezime.
kad tako postaviš stvari zvuči realno i logično.
ali, zanimljivo mi je ovo bildanje djetetovog samopouzdanja, davanje savjeta kako da se postavi...
zvuči kao da je dovoljno tako to reći, postaviti se tako u određenoj situaciji i ti si nešto time riješio.
pa jesi instantno, a znamo da tu još treba puno vremena proći.
to je ugrubo rečeno.
mislim da je "rađenje" na djetetovom samopouzdanju živ posao, kao što je i odgoj živ.
nema tu pravila za svaku pojedinu situaciju, a ni ne reagiramo jednako na svaku, taman da je i skroz ista.
imamo i to neko raspoloženje na koje utječe lupam: vrijeme, glad ili žeđ. kako mi, tako i djeca.
nekada je i odraslima buha zapravo slon, a nekada je slon šala mala. a gdje djeci.
tebi je sitnica, vjerujem da ti je. možda i objektivno je, samo, ne znam tko to može reći?
ono na što nikada neću pristati je "da se čeliče", pa kako god.
a ponekad nema što ni ispasti iz toga kada ih pustiš da se sami hrvaju, bez ikakve pomoći sa strane. čekajući da se nabildaju samopouzdanjem.
ne kažem da je to rezultat nebrige, ne daj Bože, ali i o "prezaštićivanju" bi također mogli govoriti, što to točno znači?
ili ne bi mogli, ako znamo da se na svakoga od nas ne može primjeniti isti obrazac?
ako dijete roditelja verbalno ili neverbalno traži pomoć, ako i roditelj nešto vidi kao problem mišljenja sam da treba reagirati.
X
Moj je u starijoj jasličkoj u vrtiću. I valjda je preko ljeta bila samo jedna grupa za svu djecu, pa je on bio u sobi sa djecom od 4, 5 godina. Tu se upoznao s jednim dečkom od 4 godine (to je moja pretpostavka, jer nisu imali druge prilike da se upoznaju...). I od jesenas (ne želim sad razmišljati što je bilo tijekom 8 mjeseca dok su bili u istoj grupi) sam primjetila da mu taj dečko prilazi na hodniku par puta onako - ne baš prijateljski. Jednom sam tog dečka čula kako je rekao nešto jako ružno za ovog mog i tako. Kulminiralo je jedan dan u parkiću kada fizički nasrnuo na njega i ovaj je počeo plakati. Nije to bio neki nasrtaj da ga je udario ili tako nešto... Ja sam malo pretjerano reagirala (opravdavam se kulminacijom pojedinačnih događaja) i viknula. Posvađala se s roditeljima, informirala tete u vrtiću. Sljedeći dan - njih dvojica se igraju u pješčaniku zajedno, a ja se osjećam baš blesavo. Mislim si da sam krivo reagirala. Nakon tjedan opet scena u parkiću između njih dvojice i ja objasnim dečkiću da je ovaj premali i da nek ide se igrati sa starijom djecom. Eto ih za 10 minuta opet se lijepo igraju... Ja više ne znam kako da se postavim. Kad se uplićem - ne valja, a nekako mislim da se treba uplitati ako mi se situacija događa ispred nosa i kontinuirano.
To je počelo prije mjesec dana pa mislim da ovo ne stoji. U 4 godine vrtića ne sjećam se da sam se umiješala u išta. Nekako sam mislila kako je i samo po sebi jasno da s njim o tome (i svemu) razgovaram. Jučer sam spomenula nadimak, rekao je da njemu to uopće nije važno i kako ga I. tako zove samo kad je s bratom ili sa starijim curicama pa se pravi važna tako da mi se čini kako ipak nema razloga za brigu.
Ne znam kako je u Zg, ali specijalac tu kod nas nije Arnold Schwarzenegger u Komandosu nego osoba bitno smanjenih intelektualnih sposobnosti. Iako, mislim da i nije toliko bitno koliko netko sa strane vidi nadimak uvredljivim.
Moram spomenuti da prvi put čujem za ovu "definiciju" specijalca.
Ja bome zaštićujem, nije da se petljam među djecu, ali isto ne puštam da se "čeliče", mene su moji puštali da se
"čeličim", iako sigurno ne iz neke svjesne strategije, već su tada više nekako takva vremena bila. Ja
to svom djetetu ne bi priuštila.
Anemona, vrijedi ta ružna konotacija "specijalca" i u zg.
Jesam ti rekla Balarosa da ovi Zagrepčani i Okozagrečani ne kuže
A i ignoriraju moj gornji post
Sad im ti objasni da nije lijepo ignorirati
Pristupi im kako bi pristupila onoj maloj
Vježbaj tu
Apsolutno se slažem da treba pomoći kada nam se dijete povjeri, samo smatram da ta pomoć ne treba ići u smjeru rješavanja situacije od strane roditelja i stavljanja naglaska na ostalu djecu, nego u osnaživanju našeg djeteta i učenja kako da se postavi u nepravednim situacijama. Možeš to zvati čeličenje ili kako god, ali valjda nam je svima jasno da nećemo uvijek moći rješavati sve nepravde koje ih zadese, i u konačnici to nije niti dobro za djecu. Opet napominjem da pišem o običnim dječjim tričarijama (jer to za mene jesu tričarije), a ne o ozbiljnim i po dijete opasnim situacijama. E sad, uvijek postoji opasnost da roditelj prenaglasi ili podcijeni ozbiljnost neke situacije, i ne znam kako to riješiti. Ja se vodim za tim nekim stavom da smo se svi mi u djetinjstvu svađali, rugali, nama su se rugali, znali smo se i potući, pa nam ništa nije bilo (većini nas). Da su te situacije nekad bile bolne - bile su. Ali izvukli smo iz njih neku školu.
Ma nije upućeno tebi osobno, pišem općenito.
etoJučer sam spomenula nadimak, rekao je da njemu to uopće nije važno i kako ga I. tako zove samo kad je s bratom ili sa starijim curicama pa se pravi važna tako da mi se čini kako ipak nema razloga za brigu.
Super.
Ja sam primijetila da odrasli često s obzirom na svoje iskustvo često nameću djeci svoje osjećaje u vezi neke situacije. Ne uspijevaju sačekati da dijete to isprocesuira i samo stvori osjećaj oko toga nego mu nametnu svoj.
Eto, svašta se nauči na rodinom forumu, sad možeš vrijeđati ljude na nove i zanimljive načine
S ovim se skroz slažem, pogotovo s dijelom oko traženja pomoći. Kakva bi to poruka bila da on pomoć traži, a ja ju odbijam dati? U ovoj konkretnoj situaciji ja zapravo nisam bila sigurna treba li mu pomoć ili ja doživljavam situaciju preozbiljnom (i još nisam). Poznam sebe, znam koliko sam sklona pokušavati sve riješiti i zato se trostruko više preispitujem od "normalnih"
Možda griješim, iskustvo mi je kratko, ali čini mi se da su vrtić i škola dvije bitno različite priče.
Da još ovo prokomentiram... Ja niti ne smatram da se djetetu može pomoći instant savjetom. Zapravo mislim da je najvažniji naš stav prema djetetu i poruke koje mu generalno odašiljemo. Ako je naš stav prema djetetu "ono je još tako malo, emotivno, osjetljivo, ne zna se izboriti, sad ću ja to riješiti, razgovarat ću s onim, s ovim..." - sto puta viđeno na ovom forumu, dijete to upija. Ne želim reći da ja ignoriram svoje dijete i njegove osjećaje, dapače, ali trudim se to riješiti na način da mu dam do znanja da je on pametan, samostalan dečko i da vjerujem da on to može sam riješiti i izboriti se za sebe. Nastojim ne praviti big deal od ovakvih situacija, i dajem mu savjete u skladu s tim. To je moje viđenje svega, možda griješim, ali takva sam.
E super, ovo sam htjela reći, ali nikako naći način kako da kažem
Možeš mu dati pomoć u stilu "vjerujem u tebe, ti to možeš riješiti, možemo razgovarati o tome kako da to riješiš", a ne "sad će to mama riješiti"
Last edited by rehab; 06.11.2013 at 10:23.
I kod nas je tak. U Varaždinu postoji škola za djecu smanjenih intelektualnih sposobnosti, i od nekad su to ljudi zvali "specijalna škola", a tu djecu pogrdno "specijalci". Već jako dugo nisam čula da netko to krositi ali u doba kad sam ja išla u osnovnu školu, uvreda je bila reći nekom da je "spec". Čak se govorilo "svaki spec ide u mec (elektrotehnička škola)"
Ja se ne bih miješala kod takvih stvari, miješala bih se kod zlostavljanja. Mi smo prošle godine u vrtićkoj grupi imali jednu malu (hvala bogu otišla je u školu) koja je mojoj (koja je bila jedina nova u grupi) svaki dan govorila nešto ružno, u stilu: ti si ružna, ružno se smiješ, ružno crtaš, imaš frizuru kao vještica, imaš samo jednu winxicu ja imam 8, danas si se baš ružno obukla, svaki dan nešto novo...
Naučila je s vremenom da je ta curica nebitna, da je njeno mišljenje totalno nebitno, da ide u vrtić s frizurom kakvom želi i komentira "tak mi je svejedno kaj bu H. rekla". Zna da je lijepa i pametna, i da je dobra prema svima i da oni koji joj ružno govore uopće nisu vrijedni nikakve pažnje.
slažem se ja s tobom teoretski. ali da je baš pjesma takva kako zvuči, mislim da u praksi nije.samo smatram da ta pomoć ne treba ići u smjeru rješavanja situacije od strane roditelja i stavljanja naglaska na ostalu djecu, nego u osnaživanju našeg djeteta i učenja kako da se postavi u nepravednim situacijama.
osnaživanje je posao koji traje. samopouzdanje u tom trajanju raste ili se značajno ne narušava, ali nije to baš tako nesmetano.
bar ja to tako vidim.
ne kažem da djetetu treba oduzeti sve izazove, ali ja ću se radije češće diskretno ubaciti nego potpuno izmaknnuti.
ne vidim to kao pretjerano zaštitnički odnos, jednostavno ne vidim. to mislim pričajući općenito o odgoju, ne sad ova balarosina situacija.
Slažem se sa rehab .. koliko god nekad imala poriv za intervencijom ima nekoliko razloga zašto se suzdržavam:
1. oni se svako malo svađaju i mire ..malo igraju malo ne..
2. u principu rijetko saznam drugu stranu neke priče
3. smatram da sama mora naučiti vrednovati neke stvari .. pa ako je netko ucjenjuje sa "ako mi ne učiniš/kupiš/što već xy onda te neću pozvati na rođendan" razgovaram sa njom ali i ostavljam njoj na procjenu da li želi ili ne želi ići na taj rođendan...
Ne mogu reći da sam imala puno iskustva sa roditeljima koji su intervenirali, dosta ih se, čini mi se, lomi oko toga ... ali imala sam dosta primjera gdje se apriori vjeruje djetetu a na kraju se ispostavi da je upravo ono izazvalo neku situaciju koja se igrom slučaju na kraju okrenula nepovoljno za njega .. da nisam slučajno svjedočila jednom takvom slučaju ne bi nikad vjerovala da djete može tako bezočno lagati o nečemu (da ne bi bilo zabune ovaj dio nije komentar na postove na ovom topicu) i da mu roditelj bezrezervno vjeruje i optužuje drugo dijete ...
Vježbaj tiPristupi im kako bi pristupila onoj maloj
Vježbaj tu
Rehab, citirat ću ovo tvoje:
Moje početno pitanje je bilo treba li reagirati uopće. Ima iskustava gdje sitnica prelazi u pravo maltretiranje.
Ovo " a ne "sad će to mama riješiti" " karikiraš, pretpostavljam, jasno da mi ne pada na pamet to reći. Ima valjda i nešto između. Ne znam što bi to bilo prosječno i zdravo dijete, ja se kao školarka nisam znala sa sličnim situacijama nositi. I mislim da je sklizak teren ovo "ti to sigurno možeš, riješit ćeš sam". Što ako ipak ne može pa se uz problem u školi još pojavi i problem što je podbacio u nečemu što sigurno može? Nit osnaživanje počinje kroz jednu situaciju niti je propalo ako nešto riješimo što možda nismo trebali.
Primjetila sam na ovoj temi da vas (nas) se puno smatralo neprilagođenima u školi.
Ispada da nitko nije bio prilagođen.
Da li postoji šansa da je svako za sebe mislio da je neprilagođen, a da su drugi mislili drugačije?
Baš me zanima što bi rekli razredni kolege.
Posting Permissions
Reply With Quote
