Meni se to ne čini kao odvažnost nego kao očaj. Ja jako volim a70v i ona to zna pa mi neće valjda previše zamjeriti kad kažem da je po meni ovdje pogriješila. Slažem se dosta s Martom i s tim da ponekad postoji potreba za tim "drugačijim" načinom iako se bojim da bih osobno prije postupila kao a70v. Ne možemo svi sve. Ja bih voljela da sam majka lavica, ali nisam, nemam to u sebi, preplašena sam. Jednom je teta u vrtiću udarila Tina po guzici. Ta teta je divna, stvarno divna, obožavali su se njih dvoje. To sigurno nije bio neki udarac, ali se desio i on je meni rekao "Teta x me udarila, reci joj da to ne radi.". Ja sam valjda čir razvila dok sam skupljala snagu reći joj njegov doživljaj i molbu i kad sam joj govorila više sam joj se ispričavala nego prigovarala. Da on to izričito nije pitao ne bih ništa rekla. Voljela bih da sam bolja, jača, ne znam kako doći do toga.

Citiraj cvijeta73 prvotno napisa Vidi poruku
ma što vrijedi da mi nešto percipiramo kao sitnicu kad je to njima problem broj 1, važniji i od svjetske krize i našeg praznog novčanika i svega.
pa zamisli, izađeš iz razreda na hodnik, a pol tvojih idola se dere spec spec.
i sad u tako važnom, problemu broj 1, mama se pravi mutava, što, okreće glavu i pušta te da sam rješiš situaciju, eventualno ti nudi nekakve savjete za samoosnaživanje, kako da se postaviš. ok, i to, naravno. ali meni je skroz čudno to da djeca moraju sa svojim problemima sama nositi. bilo tko. a kamoli djeca.
A cvijetu najviše volim