V je strašna
ali ne mogu se ne oteti dojmu kako je zapravo imala sreće
tko zna tko je mogao biti taj tata i kakv je šok dijete moglo doživjeti
meni se ne sviđa da djeca idu sama nekome rješavati probleme

ja sam znala često minorizirati neke svađice i ekscese među klincima, a sad vidim da nisam baš tako trebala
mislim da se razumijemo uopće nisam za skakanje na svaku i pozivanje na red , ali ne može se to tako uopćiti kao stav kojim se uvijek vodiš u životu
ipak postoje situacije koje naprosto traže naš angažman i naša dužnost kao roditelja jest pomoći djetetu
zapravo mislim da svatko tko poznaje dobro svoje dijete može primjetiti kad nešto ne štima na duže staze
možda dijete ne zna ni verbalizirati neke situacije koje ga muče, jer se često npr. omalovažavanje da lijepo upakirati, tome smo svi valjda jednom negdje svjedočili

recimo, ako ti prijatelj dođe za vrijeme ručka, pa ti u 5 min. zamjeri - kako sporo jedeš, kako čudno držiš vilicu u ruci, kako stavljaš prevelik komad mesa u usta- e pa hebiga, malo ćeš se zamisliti nad sobom
a još ako si dijete u osjetljivoj pubertetskoj fazi, hm... nije daleko do ozbiljnog narušavanja samopouzdanja, vjere u samog sebe
strah me i pomisliti što se onda dešava kad moje dijete s takvim prijateljem provede svakodnevno par sati

ove situacije tipa guranja na toboganu, otimanje igračke, ma to se rješava u letu dok su tako mali
ali ovo drugo - e to traži jednu strategiju udaljavanja i okruživanja poticajnim ljudima i aktivnostima...
a nekima to nije lako, jer nemaju iskusva i prvi se put u svom životu susreću s tom temom