čini mi se kao da živim na drugoj planeti kad vidim što se nekima ovdje događa:

u školi u koju idu moja djeca (barem što se njihovih razreda i učiteljica tiće)
nema šanse da se nešto takvo tolerira.
sigurna sam da naše učiteljice nebi samo tako zanemarile ovakakv slučaj i da bi ozbiljno porazgovarale
s roditeljima djeteta i djetetom koje maltletira.
jako se trude i puno razgovaraju s roditeljima i djecom tako da mi se čini da nekako uspiju prevenirati ovakve pojave.

zapravo cijela atmosfera u školi (razredima) je nekako jako pozitivna, odnosno učiteljice su jako pažljive prema djeci
i potiču njih da međusobno budu takvi. i očito im to uspjeva.
čak mi dođe smiješno kako se ta djeca neprestano grle, vesele jedni drugima i sl.

imam djecu iste dobi kao u priči i nema ni traga grupiranju, izdvajanju, a kamoli davanju nepoželjnih nadimaka.
ja govorim o curicama, možda manje percipiram dečke, ali sumnjam da je među dečkima baš toliko drugačije.

kad sam ja išla u školu, isto je bilo svega i baš sam bila zadovoljna kako je danas puno puno bolje.
ali očito ne svugdje.

što se tiće pitanja: pomoći djetetu ili da samo vodi bitku, sigurna sam da im treba pomoći. još su oni mali.
inzistirala bih da učiteljica nešto učini, a ako nebi, porazgovarala bih s roditeljima, pedagogom.