Beba kojoj se nije žurilo
S moga prozora vidi se rodilište. Često sam sjetno pogledavala u prozore 5.kata, gdje svjetla gore cijelu noć i pitala se kada ću se i ja popeti gore. Naime, tamo su smještene mame s bebama, a ja sam uglavnom boravila na 1.katu, popularnom "podrumu", gdje se nalazi odjel Humane reprodukcije.
***Blagoslovljena bila na Božić 2012.!*** rekao je Djeda Mraz i ispod bora ostavio plus na testu. Bacila sam se na izučavanje roditeljstva – toliko puno informacija, toliko malo vremena – trudnoća, dojenje, pelene, nosiljke, dohrana...Posebno sam se fokusirala na prirodni porod; odabrala sam onaj u vodi. Neke žene od djetinjstva maštaju o vjenčanju, ja sam maštala o porodu. Znam da porod sam sebi nije svrha ali to je bila moja fiksacija, taj jedinstveni trenutak prvog susreta s novim bićem, svojim djetetom. Čitala sam Odenta, gutala priče s poroda, odlučila izbjeći sve nepotrebne intervencije, dobiti trudove i ostati čim duže doma. Do zadnjeg časa uživala sam u savršenoj trudnoći i nije bilo nijednog razloga da i porod ne bude takav.
U potpunom skladu s univerzumom dočekala sam termin. Napisala sam plan porođaja, kupila spavaćice, spakirala torbu, pripremila mp3ce za rađaonu i svaki dan imala feeling da je zadnji. No, kao što sam dugo pokušavala ostati trudna, tako sam dugo takvom i ostala. Posljednjih dana moj zen je bio opako uzdrman zapitkivanjem kad ću, mislim li, ne bi li to dijete trebalo van...tome su se pridružile i svakodnevne kontrole u trudničkoj ambulanti. Maksimalno sam otezala s hospitalizacijom, no nakon 41 tjedan i 3 dana trudnoće s atomski preciznim satom začeća, unatoč urednom nalazu nezrelom za porod, više nije bilo doktora koji bi me pustio kući. A nisam se ni usudila otići na vlastitu odgovornost. Pa dobro... dr.Kul mi je koji dan prije rekao da čak i ako budemo morali inducirati porod to nije propast, ako se sve nastavi uredno još stignem u kadu, pa nisam klonula duhom. I tu je avantura počela.
Smjestili su me na patologiju trudnoće i ustanovili da su protoci sumnjivi i da se nema što čekati. Što jest-jest, nisu se otvoreno izrugivali mom planu poroda i strpljivo su se trudili objasniti mi kako mnoge točke neće biti ostvarive. Sa zebnjom sam motrila kako se moj imaginarni savršeni porod osipa poput koprivića u jesen.
Zbog loših protoka napravljen je stres test dripom pomoću kojeg se vidi može li dijete podnijeti indukciju. Na deset kapi dripa dobila sam uredne trudove, kroz sat i pol sinusoide su se penjale od 30 do 60 i iako sam znala da to ništa ne mora značiti svejedno je bilo utješno kako je ta bol sasvim podnošljiva, ma ono, blaga stezanja. Nalaz je bio dobar i odlučeno je – u ponoć indukcija prostinom.
U ponoć je dr.Zgužvani provjerio protoke i unatoč tome što su tada bili dobri, brzo i bezbolno aplicirao prvu dozu gela. Postavila sam pokoje pitanje o onome što slijedi, opasnostima indukcije i sl. (više radi small talka jer sam ionako već znala) a veseljko me nije udostojao odgovora, nego su on i sr.Servilna komentirali kako danas zahvaljujući internetu svatko misli da može biti doktor, ehehej pa treba završiti medicinu...blah...nisam ni trepnula na te prežvakane socijalne spike. Otišla sam u sobu i čekajući sljedeći CTG čak i odspavala jedno 2 sata te uz lagane kontrakcije gledala plavičastu zoru kako potiskuje noć nad Kvarnerom.
Za dobro jutro sam dobila glicerinski čepić i to brzinski riješila. Trudovi su do 9 sati oslabili i došlo je vrijeme za novu dozu gela. Dr.Rastreseni je nezadovoljno zaključio da sam i dalje otvorena mizernih 2cm i najavio da će sada napraviti ono što neće biti ugodno ali će ubrzati porod – ručno otvaranjeBio je u pravu, nije bilo ugodno.
Zalegoh nedužno čekajući da se gel apsorbira, listam neki trash časopis, čekam da se situacija zahukta, kad odjednom počinju parati pravi trudovi! U roku od sat vremena već praše svom silinom
Žene moje, mene je taj gel pokosio. U trudu se nisam mogla pomaknuti, a u međuvremenu bih se poput prebijene mačke odvlačila u zahod, odradila dva truda i natrag. Nakon par posjeta nisam više imala što odakle ispustiti ali mi je i dalje odgovaralo sjediti na školjci pa sam dosta vremena provela tamo. Počela sam i ubrzo odustala od mjerenja trudova, nešto prije 11 sati bili su na 3 minute. Ponudili su mi loptu, izdržala sam na njoj par minuta i zatim se sklupčala na krevetu u fetalnom položaju. Prodisavala sam trudove s-s-s-s-sssss, dahtala sam i tresla se cijelim tijelom.
Sestre Umiljata i Brižna su me često obilazile i unatoč tome što sam im na facama vidjela da misle da sam slabić bile su divne prema meni, disale su sa mnom i ohrabrivale me. Sr.Brižna me pitala bih li se i sljedeći puta odlučila za kadu ili bih ipak radije epiduralnu. A ono, ako bi bilo isto, odlučila bih se za sjekiru u glavu. Dobila sam injekciju Spasmexa, konstantni grč je nakratko popustio, ali ne i trudovi. Došlo je vrijeme za CTG. Morali su me ištekati prije kraja jer nisam mogla izdržati u tom položaju, rekla sam da moram na WC. Osjećala sam se kao da iz mene istjeruju đavla. Sestra me zabrinuto gledala, dr.Rastreseni je u prolazu dobacio da to još nisu pravi trudovi. I zaista, aparat nije pokazivao preko 60...Jezušimarija, pomislila sam, ja onda prave neću preživjeti. Srećom, namijenili su mi epiduralnu, to je bila sljedeća stanica do koje moram izdržati.
Uskoro je stigla vijest da me premještaju u rađaonu. Zaželjele su mi sreću, ja sam zahvalila na pažnji i za koju minutu sam se našla u predrađaoni, nisam se ni stigla zapitati zašto tako brzo. U bunilu sam registrirala dvije cure koje su hopsale po lopti i šetale. Požalila sam se sestri ako ovo nisu pravi trudovi što me tek čeka? Ona je odmahnula, rekla da jesu i da neće biti gore od ovog.
Tu sam izgubila busolu, sve je bio jedan trud. Nisam se prestajala tresti. Došao je dr.Simpa i krenuo s pregledom. Potpuno nedostojanstveno sam jaukala, a on me tješio da će brzo biti gotov. Otvorena 5cm, yes, sad može epiduralna! Čujem kako komentiraju CTG, kužim da nije dobro. Među nogama osjećam toplinu probijenog vodenjaka. Mekonij. Sestra pita hoćemo li...pH...doktor s rukom u meni odgovara – ne treba, položaj čelom. Procijedim: I šta sad? A znam šta sad, čitala sam na Rodinom portalu...dr. odgovara: Carski. Ja kažem: E, j*biga. Dr. potvrđuje: J*biga.
U sekundi se njih 4-5 sjatilo oko mene, mislim da su mi tada tutnuli papir za pristanak na sve, nažvrljala sam potpis kao Tito. Munjevito me premještaju u salu i začas sam razodjevena, kateterizirana, mažu me jodom. Kužim da je hitno i da nema šanse za spinalnu. Uostalom, toliko se tresem da ne znam ni kako bi pogodili kičmu. Anesteziologinja mi stavlja masku s kisikom i dere se na mene da prestanem "tako disati, a ja panično cvilim "kako onda". Uopće nisam u stanju surađivati i mislim si samo bičpliz, uspavaj me već jednom. Iako mi je laknulo što će za koju sekundu ova agonija prestati, čak ni u tom stanju ne mogu prežaliti što ću propustiti The Trenutak, da će prvi prizor koji će moj sin ugledati biti neonke operacione sale, da će prvi njegov plač smiriti netko drugi, da će prva osoba koja će ga dočekati biti dr.Simpa, a ne ja.
I tako i bi.
U 13:00 u mom odsustvu rodio se moj dugo očekivani sin jedinac.
Probudila sam se totalno nabrijana, nedovršena, prekinuta usred posla, s bubnjajućom adrenalinskom olujom u glavi. Bol je bila zanemariva dok se nisam probala pomaknuti pa se i nisam pomicala da mi užareni noževi ne raspore utrobu.
MD-a su nakratko pustili kod mene na intenzivnu, samo je zbunjeno ponavljao kako je malac proćelav, i kako ga je dirao prstom. Sr.Pravedna je obećala da će nam ga dovesti za sat vremena, u vrijeme posjeta. Posjete su došle i prošle, a ja, budna kao nikada, sa svim osjetilima navijenim na maksimum ostado čekajuć prvi susret sa svojim djetetom. Na svaki zvuk iza vrata sam se trzala, evo ga, evo donose ga! I tako predugih 8 sati...Nakon što sam doslovno zaplakala i rekla da brdo kreće Muhamedu kad Muhamed neće brdu, sr.Suosjećajna se smilila i intervenirala da ga donesu.
Nakon još sat i pol napokon se ukazala sr.Vještica kotrljajući dvoje djece u prozirnom krevetcu. Pomislila sam, bože, pa ja ni ne znam koje je mojeBilo mi je malo lakše kad sam pogodila da je to onaj s manje kose u tirkiznom bodiću. Spustila je dječaka na jastuk 5cm od mog lica tako da ga nisam mogla dobro vidjeti. Ionako ne bih ni mogla od suza koje su mi se slijevale niz lice. Simpatični naborani vodozemčić izazivao je samilost i ganuće tako mali i jadan u prevelikoj robici. Vrijeme je stalo, svijet se suzio samo na naš jastuk, preplavile su me tuga i sreća istovremeno. Plakala sam, gladila ga i nesuvislo mu tepala, on je samo zabrinuto mirno mutno gledao negdje u mom pravcu. Iz tog našeg malog trenutka sr.Vještica nas je grubo trgnula opaskom da ona sad nema vremena za uspostavljanje dojenja i da imamo samo 5 minuta za upoznavanje.
Sr. Suosjećajna me odmah potom digla i otpremila na 5.kat, gdje sam ga tražila i odmah dobila u rooming in.
Od tada se nismo razdvajali – nadoknađujemo izgubljeno vrijeme, ono u porodu, i ono od svih 6 godina prije, koliko smo ga čekali...
Dok ovo pišem on je tu kraj mene, spava i tiho diše. Još uvijek je mali i simpatičan, samo bistrije gleda. I miran, osim kad je gladan, onda lepeće rukama kao Joe Cocker. Polako popunjava preveliku robicu koju smo mu MD i ja kupili očekujući mrcinu poput nas.
Što kažu, sve se zaboravi kad ga primiš u ruke? Ništa ja nisam zaboravila. Od moga plana ostvarena je jedna točka – nije bilo epiziotomije. Moj nezaboravni doživljaj je zaista bio takav, samo ne onako kako sam ja zamišljala. Ali, za ovo što sam dobila isplati se svaki milimetar pređenog puta; mah, isplatilo bi se i da je bilo puno gore.
I dalje mi svaki put kad prođem kraj prozora pogled pobjegne prema rodilištu. Naime, tamo se namjeravam vratiti, i sljedeći put imati gotovo savršen prirodni porod.
 |
|||
Reply With Quote
veseloj family
Originally Posted by Mojca
svoje snove o savršenom porodu nadoknadit ćeš sa sekom ili bracom. Uživaj sa sinčićem i nadoknađujte svo vrijeme koje ste ga čekali 
Predobra priča za dobro jutro!
).
