Otvorila sam temu da malo olaksam dusu a i da cujem druga iskustva ako ih ima.
Mama mi boluje od Alzheimerove demencije. Zivi s nama ( mm, kcer i ja).
Mm ne radi i s njom je a ja radim i kad dodjem kuci preuzmem brigu o njoj.
Bolest je strasno teska i stresna i pogadja sve oko te osobe.
U nazad 3 tjedna stvari su krenule drasticno nizbrdo, doslovno preko noci
se pogubila skroz. Do tada je znala tko smo mi ali evo vec tri tjedna smatra da sam joj sestra. Kad sam prvi puta cula da misli da sam joj sestra, srusio mi se svijet iako sam znala da ce taj dan doci. Proplakala sam noc i onda polako prihvatila da tako mora biti.
Ne mozemo je vise ostaviti samu niti na minutu. Brinemo se o njoj sami jer pomoci nemamo i jako je tesko.
O tome kako su lijecnici zakazali i kako sam se morala boriti da konacno dodjemo na pravo mjesto nemam snage ni pisati. Reci cu samo ovo, pocelo je prije 8 godina sa sitnicama ali ja sam znala da se nesto dogadja. Njena lijecnica opce prakse me prvo uvjeravala da pretjerujem a kasnije da pomoci nema pa ionako nema smisla da igdje ide i nakon 8 godina ja sama saznam i iskopam da postoji ambulanta za demenciju i da bolesnik moze i mora dobiti dijagnozu na papiru i da postoje lijekovi koji mogu olaksati zivot, posebno psihofarmaci.
Umorma sam od konstantne borbe, od toga da ja moram sve iskopati i saznati od toga da su takvi bolrsnici zaboravljeni od strane sustava i da ukoliko nemate 6000 kuna za dom vi nemate rijesenje za takvog bolesnika osim da svoj zivot i obitelj stavite na cekanje. Naravno prvo moram uopce posloziti u svojoj glavi da cu jednoga dana svoju mamu, svoju nakbolju prijateljicu, najtopliju i najbrizniju osobu uopce morati smjestiti u neku ustanovu.
Mozda netko tko je to prosao ima kakav savjet.