Moja mama se vodi pod atipicnom alzh. demencijom. Krenulo je prije cca 8-10 g, ne mogu tocno odrediti i islo je jaaaako sporo. Do prije 2 g je zivjela sama i kuhala si i isla u grad ali nije znala sta sam joj ja prije pola sata rekla ili da je prije par dana bila negdje.
Stanje se pogorsalo u te dvije godine a prije 3 tjedna je preko noci doslo do drasticnog pogorsanja. Zna kako se zovem ali sam joj sestra a moja J necakinja. Neki dan se iznenadila da mi je mm muz i zasto smo joj tajili da smo se ozenili. Doslovce za minutu zaboravi sta sam joj rekla.
Vitalna je, nije nepokretna. Hoce oprati sudje, staviti susiti ves i to joj damo jer se jako voli osjecati korisnom, ali npr nece se sjetiti sama otusirati, promijeniti robu, uzeti jesti, o lijekovima da ne govorim. To sve mi vodimo brigu.
Do prije 3 tjedna je mogla ostati sama kuci na 2-3 sata, medjutim kako se sad skroz pogubila netko mora uvijek biti s njom.
U nazad 2 mjeseca je pod lijekovima, psihofarmacima.
Drzavni domovi ne primaju bolesnike s alzh. demencijom, sto je krsenje osnovnih ljudskih prava i zakonom im je to zabranjeno ali je tako.
Ja radim, mm je s njom.
Znam kakav je tijek bolesti, u udruzi smo dobili golu istinu a i tatina sestra je bolovala tako da sam i vidjela na svoje oci.
Psihicki je sve to jako tesko podnjeti, jet to nije moja mama vec nekoliko godina. Ziva je a kao da je vise nema. Kao da je ostao samo oklop, tijelo. Sve je to jos teze podnjeti s obzirom da smo bile jaaako bliske.
Jako mi puno znaci sto ste se javile na temu, sto ste poslusale moje 'jadanje'. Vjerujte kad ste suoceni s ovom uzasnom bolescu koja pojede dusu vaseg najblizeg, svaka rijec i slovo puno znaci.