Hvala cure na podrsci, puno znaci!
Vratili smo se, bilo je tesko, knedla u grlu. Otplakala sam cijelim putem kuci.
Umirilo me to sto je osoblje predivno i vidim da znaju kako razgovarati s takvim bolesnicima.
Mamu su odmah odveli na rucak dok smo mi rjesavali papire. Onda je nju uhvatila panika da je netko ukrao moju J. Uzasno je vezana za nju i kad ju ne vidi hvata ju panika. Nadam se da ce to nekako prebroditi i da ce oni znati kako ju umiriti, valjda ljekovima jer drugog nacina nema.
Uzasno nam je cudno bilo vratiti se kuci bez nje. I dalje imamo onaj osjecaj zabrinutosti i brige za nju...kad bi otisli do trgovine pa stalno brinuli i zurili kuci jer je sama.
Samo da ona nekako prihvati tu novu okolinu i ustabili se koliko toliko pa ce i meni biti lakse.
Ina33, bas tocno kako kazes nema racionalne dileme...mozak je uvijek znao da je za sve bolje da je u domu ali srce je valjda trebalo doci do trenutka da kazem ovo vise ne ide i da odlucim a odlucila sam u jedno popodne kad me MM nazvao na posao i rekao da vise ne moze i da mu dodje da se baci kroz prozor. Naravno ne doslovno ali tko nije zivio s tako bolesnom osobom ne zna sta to znaci. Tada sam odlucila da nas zivot mora dalje i da je ona prisebna prva bi me molila da ide u dom.