Uh, jel pametno uopće uključivati se u ovu raspravu.... Previše me sve to boli ovih dana. Malograđanština, tuga, mržnja, netrpeljivost, netolerancija, nerazumijevanje.... sve od ljudi s kojima sam okružena. Da nije časnih iznimki, mogla bih pod prvi vlak
Što je to brak? Je li samo slovo na papiru? Koliko kome znači? Mislim da je to toliko individualna stvar i da je tužno uopće voditi raspravu o tom.
Ja sam jedan "divan" brak razorila jer nisam vise mogla zivjeti u lazi, lagati prvenstveno sebe... A usla sam u taj brak upravo zbog krscanskog odgoja, zatucanih roditelja, nemogucnosti da se ostvarim kao netko tko je zena i voli zene. Pa onda, eto, da usrecim roditelje, pokusala sam biti sretna po mjerilima drustva. I sto sam napravila? Povrijedila covjeka kojemu je brak svetinja ali nije vidio koliko se patim u toj svetinji, povrijedila i djecu kojoj jos uvijek nemam hrabrosti objasniti zasto sam to sve napravila, vrijeđam svakodnevno osobu s kojom sam sad jer je skrivam od vecine, i u konacnici, povrijedila sam sebe....
Sad bih htjela dobiti novu sansu, novi zivot. Prvi put sam to sto jesam, barem kad sam s njom. Prvi put pricam o tome kako se osjecam, sto volim. Ali ne mogu reci svima da je volim. Ne mogu je drzati za ruku dok pijemo kavu u nekom bircu. Ne mogu reci djeci da je taj divan rucak koji jedu skuhala ona, a ne ja. Jer se bojim osude. Ne toliko njihove, moja djeca su divna bica, odgojena da razmisljaju srcem, slobodnog duha. Bojim se osude njihovih prijatelja, rodbine, poznanika. Ja sam spremna podnositi krive poglede, uvrede, netoleranciju, ali ne zelim to svojoj djeci. A zbog cega? Samo zato jer nekog volim. Iskreno.
Pa sad pricajte o braku, o zajednici, obitelji, svetinji.... Meni je svaki trenutak s njom svetinja. I htjela bih da te trenutke mogu dijeliti s mojom djecom. Da mozemo biti obitelj. Jer znam da bi ona brinula o njima isto kao i njihov otac.
A moja djeca ce biti to sto jesu, voljeti koga zele, nece postati gay ako vide da sam ja, bit ce gay samo ako sam taj gen vec rođenjem prenijela na njih. Jer biti gay nije stvar izbora, kao sto ni moj izbor da budem straight nije bio vjecan. Na kraju sam ono sto jesam. Zena koja voli zene. Od kad znam za sebe.
Iskreno, boli me briga kako ce se zvati zajednica između mene i moje drage, koju nam mozda ova drzava dopusti jednog dana. Ne mora se zvati brak. Eto njima njihova svetinja, eto im njihovi licemjerni zatvori u četiri zida iz kojih bi mnogi pobjegli da imaju hrabrosti. Nama dajte samo mir. Pustite nas da volimo i budemo voljeni. Da dijelimo zivot. Da mozemo biti zajedno uz bolnicku postelju. Da mozemo ostaviti jedna drugoj ono malo sto imamo. Samo nas pustite. Jel to tako tesko.... ????