Čitam ovo više puta i ne uspijevam se uživjeti u toliki osjećaj srama pred "naprednim" i "tolerantnim" strancima. Ne razumijem zašto.mim prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Čitam ovo više puta i ne uspijevam se uživjeti u toliki osjećaj srama pred "naprednim" i "tolerantnim" strancima. Ne razumijem zašto.
Oko mene svi ovo ponavljaju to što mim piše. Mijenjale su se vlade, desna, lijeva, al nikad ljude nije bilo toliko sram. Ja već razmišljam što da odgovorim kad me se pita odakle sam, jer ja nisam tih 75 %. Živjela sam puno godina među tim "naprednim" i "tolerantnim" strancima i znam koliko su napredni i tolerantni, osjetila sam na svojoj koži. Što mi bi da se vratim ovamoZnam da će glupo zvučati, ali mi je zvonila Cesarićeva kap u glavi dok sam donosila odluku.
A jbg, možda nisi bila muslimanka u Americi, Romkinja u Francuskoj i slično, pa si osjetila tu silnu toleranciju. Ja uopće ne vidim po čemu je taj svijet toliko bolji od nas. I oni imaju svog putra na glavi. To ne znači da mi ne moramo raditi na sebi, ali da se sramim pred njima... Sačuvaj me Bože.Oko mene svi ovo ponavljaju to što mim piše. Mijenjale su se vlade, desna, lijeva, al nikad ljude nije bilo toliko sram. Ja već razmišljam što da odgovorim kad me se pita odakle sam, jer ja nisam tih 75 %. Živjela sam puno godina među tim "naprednim" i "tolerantnim" strancima i znam koliko su napredni i tolerantni, osjetila sam na svojoj koži. Što mi bi da se vratim ovamo
imaš pravo. ne sramim se pred svijetom. i ne sramim se u ime svih onih koji su glasali "za", ali da osjećam jednu vrstu nelagode i.. hmmm stida?! ne znam ni sama kako to opisati.. ali svakako nelagode, zabrinutosti, to sigurno. i pitam se u kojem to okruženju moje dijete odrasta.
To je potpuno drugačiji osjećaj od onog koji je opisala Mim.
eto, i ja. moram priznati, ne osjećam tako sad neki sram, hebaj ga.
i, sad ću ja kao vertexniste ništa komentirali sanju modrić.
pa, za kaznui tu kopiram, jer se slažem s njom u svakoj rečenici:
V idim u medijima i na društvenim mrežama da su ishodom referenduma, pa time i stanjem slobodarskog duha u Hrvatskoj, razočarani mnogi koji su u nedjelju glasali protiv zabrane gay brakova.
Toj ekipi i sama pripadam, ali smatram da griješe jer na ovaj »poraz« reagiraju emotivno umjesto racionalno. Polako. U datim okolnostima, ja sam čak dosta zadovoljna i mislim da za to ima puno razloga. Pa da vidimo koji su to.
Prvo, izlaznost od 38 posto je stvarno niska, najniža ikad. Za to ne postoji baš nikakvo drugo objašnjenje – čak je i vrijeme bilo lijepo – nego da je skoro pa dvije trećine Hrvatske ovakav referendum prekrižilo kao nebitan, nepotreban i pritom pakleno skup. A to što se čak 62 posto biračkog tijela povuklo u apsitinenciju, pokazuje da desničarsko društvo iz stranke Hrast te Crkva i HDZ nisu uspjeli uvjeriti čak ni svoje političke i ideološke pristalice da je izaći na ovaj referendum nešto zbilja potrebno i važno.
Tako rekordno slab odaziv opovrgava dojam koji su, svatko iz drugih razloga, sugerirali i tabor »za« i tabor »protiv«: da je Hrvatska zemlja klerikalnog naroda koji u velikoj mjeri inklinira katoličkom fanatizmu.
Ali ne, ni govora. Da jest izašlo bi barem 75 posto, a ne 38 posto.
D rugo, ako primijenimo jednostavnu matematiku, vidjet ćemo da je heteroseksualni brak u nedjelju uguralo u Ustav samo 25 posto iliti jedna četvrtina od ukupnog broja birača. Tih 942.665 ljudi koji su zaokružili »za« u velikoj je diskrepanci prema 3.697.143 građana Hrvatske (86,38 posto) koji su se na popisu stanovništva izjasnili kao katolici. Podrška Željki Markić i biskupima morala bi, u takvom okviru, biti bar triput veća. No ovaj nam je referendum pokazao da naša zemlja nije ni većinski talibanska, niti zagrižena, ni zautcana kao i to da se »pobjednici« nemaju nikakvoga prava hvalisati kako iza njih stoji »volja naroda«.
Jer, evidentno je da čak 75 posto hrvatskog naroda nije zaokružilo »za«.
Treće, u polutranzicijskoj zemlji kakva je naša, uopće nije malo kad trećina sudionika referenduma ustane u zaštitu prava gay manjine. To je sada skoro pola milijuna odraslih ljudi, a taj broj će samo rasti kako se ovo društvo bude normaliziralo, a mlade bolje odgajalo za ljudska prava. Uostalom, donedavno bi na gay paradama kod nas sudjelovala samo šačica najhrabrijih, na koje bi onda iz publike letjela kiša kamenja. Svjetonazorske promjene nikad se i nigdje ne postižu preko noći i niti bez velikoga truda aktivista, demokratskih institucija i javnosti.
Kolega Nino Bantić koji živi u Londonu podsjeća da si u danas liberalnoj Velikoj Britaniji, ako si bio gay, sve do 1966. mogao završiti u zatvoru ili u umobolnici.
I utoliko je stvarno malo komično što baš Željki Markić treba zahvaliti što su teme koje se tiču seksualnih manjina, prvi put u povijesti, okupirale sam centar javne pozornice i što su objektivne informacije o tome ipak doprle do mnogih koji o tom setu pitanja prije nisu znali ništa.
I četvrto, zar za ovu zemlju nije fantastičan dobitak što su Markićka i njeno društvo, opet po prvi puta u povijesti, isprovocirali sve relevantne medije da se ujedine protiv pokušaja pristiska na novinarstvo i slobodnu uređivačku politiku.
Dakle, ne treba seliti iz Hrvatske. Sve je u redu. Nego ostati i boriti se za promjene.
i, sad ću ja kao vertex
Vjerojatno je u pravu Sanja Modrić. Svakako je u pravu da nemamo potrebni emotivni odmak u ovom času.
Apsolutno. Ma meni je na racionalnoj razini najgori moment to što kod nas nitko ne poštuje rokove kod bilo čega i što se zbog toga ovakve stvari događaju. Po meni je apsolutno Vlada kriva, a ne ovi talibani, što se to uopće moglo dogoditi. Nisu na vrijeme to spriječili. Al da me sram - jest. A da li bi me trebalo biti - ne znam. Ne znam što sam mogla učiniti da zaštitim te ljude, sad sam dio statistike i vjerojatnije je da sam glasala ZA.
Vjerojatno je u pravu Sanja Modrić. Svakako je u pravu da nemamo potrebni emotivni odmak u ovom času.
Cvijeto, hvala na kopiranom tekstu. Pomaže već nakon prvog čitanja
Vjerojatno zato jer s njima svakodnevno ne dolaziš u kontakt i ne moraš opet i ponovo objašnjavati što se dogodilo, argumentirati i trpiti zgražavanja. Ja, nažalost, nisam te sreće. I vjerojatno nemaš ni jednog prijatelja homoseksualca u stabilnoj, višegodišnjoj vezi kojeg je ova sramota direktno pogodila.
Spletom životnih okolnosti, svakodnevno sam u kontaktu sa različitim ljudima iz cijeloga svijeta, i nemam potrebu nikome objašnjavati, niti se ispričavati. A ponajmanje trpiti nečija zgražavanja. Jel nas itko pita zgražamo li se nad zločinima u Iranu i Afganistanu, nad desničarenjem u Francuskoj, pljačkom i pustošenjem u Africi, korupcijom u Italiji, itd. ? Čemu takav osjećaj inferiornosti ?
A spletom okolnosti nemam niti jednog prijatelja homoseksualca (ili se ne izjašnjavaju), a i da imam opet se ne bih ničega stidjela, jer znam svoje osobne stavove prema ovom referendumu i homoseksualcima općenito.
Gle, svatko ima pravo osjećati se točno onako kako se osjeća. Ne vidim razloga da mi objašnjavaš da se ne moram osjećati posramljeno kao što ja tebi ne objašnjavam da bi se ti tako trebala osjećati.
A kad netko spomene referendum i tu sramotu onda se ne osvrnu na izlaznost nego na rezultat. Da, možda je to površno, ali istina je da se gleda samo taj nesretni rezultat i da smo zbog toga što se dogodilo postali pomalo javna sprdnja. I, pliz, nemoj mi sad objašnjavati da to nismo.
Pravila pisanja postova
