nekada davno, kao mlada, čitala sam Grofa Monte Crista
i ostalo mi je u sjećanju da su neka dvojica lupeža bila osuđena na smrt vješanjem
javno, na gradskome trgu
i nekako su se pomirili sa sudbinom... nijemo su koračali prema stratištu
u nekom trenutku, neposredno prije egzekucije, došlo je pomilovanje za jednogaod njih i on sretno otrči
ovaj drugi je u tom trenutku počeo vrištati, bacakati se, plakati, psovati

nije njemu bilo što on mora umrijeti, nego što će umrijeti sam
draže mu je bilo da je još koga mogao povući za sobom