 |
|||
kaos umor i stres glavna su obiljezja prve godine majcinstva
http://magazin.net.hr/roditeljstvo/b...ine-majcinstva
ja sam se totalno pronašla u tekstu!
volim svoje dijete, čak mi i nije to samo ona bezuvjetna roditeljska ljubav nego mi je mali skroz fora, cijeli dan nešto izvodimo i stalno se cerim sa njim (ili njemu), ali nekad bih htjela otić daleko daleko. bar na par sati.
što vi mislite?
Slažem se u potpunosti,
Tek pred kraj prve godine počela sam se malo opuštati, ali naglasak na MALO, jer je bila totalni nespavač prve tri godine života.
Društven život mi je bio = 0
I u prvoj godini života zaklela sam onu uzrečicu 'spava kao beba',, sve one sladunjave filmove gdje zatvaraju vrata dok beba sama zaspi u kinderbetu...
sve laži kojima se stvara totalno lažna slika roditeljstva....
......
Što radimo pravo što krivo, da hodalica , da duda, ne hodalica, ne duda, ne viper, ne hopsalice, ne klokanice,
ne za rukice....da puzanju, da cici....ima toga auuu boli glava!
Posljednje uređivanje od oka : 08.11.2013. at 21:25
Eto ti na, da obrok za laku noć, ne obrok za laku noć,
da mrkva, ne riža, da proso, ne čokolino
Ima dosta grama, nema dosta grama
Zelena stolica, zlatna stolilca
Postporođajna depresija, svekrve, selidbe, fizijatri i sve to u prvoj godini života
joj,i sve one celebrity majke koje su se pronašle u majčinstvu. uvjerena sam da lažu
Je, da i ja bi se snašla da imam vojsku dadlja, jedna čisti, druga kuha, treća ćuva, četvrta hrani, a ja se ubacujem u svoje slobodno vrijeme između fitnesa i frizure i dajem najbolje od sebe. Ja vjerujem da je njima itekako lijepo i da uživaju.+ imaju lijepu malu mirišljavu buhtlicu
Posljednje uređivanje od oka : 08.11.2013. at 21:44
Ništa teže u životu mi nije bilo fizički i psihički od prve godine prvog djeteta. Ovo drugo dvoje je bolje prošlo, bili su mi teški samo fizički, valjda sam se privikla.
Da, totalno kriva slika o roditeljstvu. Mada kad pričam s ljudima iz generacije svojih roditelja puno ih ima čija su djeca spavala od početka.
Da se razumijemo, ima majki koje mogu puuno više nego neke druge, sve to ovisi o pojedincu kakav je i kako se nosi sa bebom, životom i okolinom....
Ali jedno i dalje ostaje istina, prva godina djetetovog života definitivno nije bajka.
Slažem se u potpunosti s vama i s tekstom.
Skroz sam izgubljena, umorna, glava me puno više boli nego inače. Puno toga bih voljela, a za ništa nemam vremena. No dobro, to pripisujem mojim mladim godinama. Npr, evo večeras je Zagrebu jedan inozemni izvođač kojeg obožavam, drugi put je u Hrvatskoj, prije godinu dana dragi i ja bi sjeli na bus, ne brineći za ničim, izludirali se,no to sad ne možemo. I lagala bih kad bi rekla da mi nije žao šta ne mogu ići.
Ovo ljeto smo otišli na Crvenu Jabuku u Primošten, kupili kartu i vratili se kući prije početka koncerta jer mali nije htio zaspati bez nas. Bez obzira što sam se ja izdojila, bez obzira što je baka ispjevala sve pjesme koje je znala, no to je moj pingvinić, beksrajno vezan za mene i MD-a i zato mu ništa ne zamjeram jer je to normalno, i bilo bi mi čudno da može jednu noć bez nas. I najsmješnije mi je što nas moja mama uvik tira vani, ona bi ga čuvala.
No tješim se da će to sve brzo proći! Tako brzo će odrasti, više mu neću biti toliko potrebna.... Eto, malo sam se izjadala, lakše mi je kad ovako napišem...
moja je spavala od pocetka pa svejedno mogu reci da nije bilo bajno...ja nisam skoro 2mj izasla iz kuce od depre radi neuspjeha s dojenjem,em preselila,em previse sve proucavala,studirala,analizirala...malo se pogubila ne radeci....ali zato kad sam se ushemila....tamo negdje iza bebinog 9og mj..jos doslo proljece....preeekrasno...trampolina prvotno napisa
kako ono kazu,s drugim cu pametnije...
a što kad ti je drugo zahtjevnije nego prvo, ja sam totalna koma zadnja dva mjeseca i baš ono umorna, iscrpljena, čak pomalo i razočarana u sebe kao mamu, jer znam (ne često), ali znam, dreknuti na ovu stariju kad ne želi poslušati kad joj se ponovi 100 puta i to baš iz ovih gore navedenih razloga......meni je sada s drugom curom puno teže, a valjda sam i starija i živčanija.....sve ima svoje vrijeme..čisti sam primjer za to.moja je spavala od pocetka pa svejedno mogu reci da nije bilo bajno...ja nisam skoro 2mj izasla iz kuce od depre radi neuspjeha s dojenjem,em preselila,em previse sve proucavala,studirala,analizirala...malo se pogubila ne radeci....ali zato kad sam se ushemila....tamo negdje iza bebinog 9og mj..jos doslo proljece....preeekrasno...
kako ono kazu,s drugim cu pametnije...
a ovo boldano, e to će me tek dotući, baš su me danas prije išpotale zbog toga, ali tvrda je ovo tikva
"Njih čak 52 posto je reklo da negativni aspekti roditeljstva, kao što su nespavanje, zbunjenost, stres i kaos, nadvladavaju one pozitivne."
e baš sam sinoć plakala mužu na tel. upravo o ovome i sad bi mogla
kad se samo sjetim kakva sam bila prvih mjeseci bebinog života, ma sad mi dođe da zaplačem...najviše me ubijala usamljenost i nedostatak društvenog života, ostalo sam se nekako snalazila...mislim da me malo i tresla postporođajna depresija, svako malo sam plakala zbog neuspjelog dojenja...rodni grad i svi moji prijatelji su udaljeni sat vožnje od mjesta gdje sada živim...ovdje ne znam nikog osim porodice mm-a, ali to nije to...i sada sam u nekakvom grču, ali mislim da lagano popušta što je ona starija...
a kad se samo sjetim lude glave koja je zamišljala kako će joj biti kad dobije svoju bebicu...jaaaadnaaa...čak sam zamišljala kako će moja bebica spavati dok ja učim za pravosudni
ko ono već napisa, sa drugim ću pametnije
Baš ste me us*ale sad :D
Apsu, pa to je u stvari dobro. Ako bude teško bit ćeš makar malo spremna, a ako bude lagano čudit ćeš se o čemu smo pričale.
Meni su cijelu tu prvu godinu beskrajno išle na živce žene koje su mi posprdno govorile nije to ništa šta te čeka, ili sve smo to prošle pa šta ili ne drami bezveze, nisi jedina mama u svemiru.
Do dana današnjeg nisam shvatila toliku bešćutnost i pomanjkanje empatije, i to mahom od odraslih, starijih žena koje su možda već i bake. Kao da guštaju što mi je teško.
S druge strane, od muškaraca sam doživljavala prekrasne geste pažnje, i za vrijeme trudnoće i s malim bebama.
Potpis na trampolinu. Rečenicu - vidjet ćeš kako će ti biti - od prvih dana roditeljstva doživljavam kao prijetnju
X
Ja sam doživjela od jedne meni bliske osobe komentar da se muž i ja previše bavimo s djetetom, kao, tko je vidio da tako malu bebu čuva dvoje ljudi. Neću ni komentirati da ta osoba nema još djece.
Svi se nešto prave pametni, a ne žele se niti sekundu staviti u poziciju osobe koja se svaku noć budi svaka dva sata (i to ako je noć dobra), po cijele dane nosa ritajuću štrucu od kojih 7,8,9,15kg, hendla sve po doma i još mora biti koliko toliko dobro raspoložena "da nervoza ne prelazi na dijete". I onda ako slučajno i jesi nervozna, onda te peče grižnja savjesti što si takva, a takva si jer te u najvećem broju slučajeva najbolje razumije tvoj muž (ja imam tu sreću, ali sam svjesna da ih velika većina nema ni to).
O pusti savjetima, ne ovo, ne ono da ni ne govorim...
ali i je istina, mahom su prije drukčije odgajali djecu, više ih puštali da plaču, budu u mreži/hodalici itd. ne mogu reći da su se manje brinuli za njih (nas) ali čak nisu nekad imali ni izbora - nego dite pod drvo, a žena u polje
neću nikad zaboraviti kad mi je baba pričala, oni kad su bili djeca, davali bi im mak da zaspu!!!
nego, meni jako smeta ta usamljenost. moje društvo nema djece uglavnom tako da sam se "prisilno" počela družiti sa ženama koje su na porodiljnom. ne možeš uvijek piti sam kavu, iako to nije moje kako da se izrazim originalno društvo s kojim imam povijest.
i em što ovi moji rade, em uglavnom nemaju razumijevanja da ja ne mogu npr u 11 na kavu ako mali u 11 spava itd. ili da sad popodne ne mogu vani jer se mali boji mraka. ili da ne mogu (ne želim) u zadimljenu birtiju s djetetom.
čak i moja bliska rodbina kad dođe u posjetu svi isti dan i to u 7 navečer - a mi tad trebamo na kupanje i spavanje...
fingertips ja sam isto bila ovisnik o koncertima, sad sam na prisilnom odvikavanju, ali sve pamtim za dogodine kad se nadam da ću moći na jedan-dva. išla bih na dubiozu
a najbolje mi je nekidan kad se frendica vratila sa godišnjeg - njih par je išlo na proputovanje po jednoj evropskoj zemlji, i priča kako im je super bilo (vjerujem), a ja se mislim, da mi je pola noći da spojim bez buđenja...
Apsica, nemoj se bedirati. ako će biti loše, uvijek imaš forum za jadanje. ali sad još ovaj mjesec-dva iskoristi za raditi sve što ti mali miš dopušta, a želiš, pa makar to značilo sjediti satima na kavi sa žutom štampom, čitanje ljubića, pincetom depilirati noge dlaku po dlaku ili nešto još besmislenije (ili ako imaš, troši pare hihi). sa takvim trenucima ćeš se onda moći hraniti nakon poroda.
Nije mi ništa od tog teško palo brzo sam se uhodala u sve to.
Ali zato moj muž.... užaspaničari oko sveg i svačeg. Tako da taj stres širi oko sebe
stvarno mi nije jasno zašto se uglavnom svi osjećaju pozvani da daju savjete čim vide ženu sa trbuhom ili malom bebom...neke su me čak i napadale, al baš za sve (valjda misle ako imaju djecu stariju od moje da imaju više iskustva ili čega već) od toga kako je hranim do toga kako je uspavljujem...neki dan mi je žena, prolaznica koju i ne znam, dobacila kako je mala slabo obučena i da joj je sigurno hladno...bila sam naspavana i raspoložena pa joj nisam ništa odgovorila, inačeeeee
apsu sve je lakše uz podršku, zato se ne brini...
Ja se već navikla na to pomanjkanje društvenog života za vrijeme čuvanja trudnoće jer sam bila doma 9 mj. u biti mi je sad društveni život procvjetao jer svi dolaze u babinje
Posljednje uređivanje od Mali Mimi : 09.11.2013. at 11:15
Onda ću ja biti totalni party breaker, kad kažem da mi je najdraža prva godina bebinih života i da mi je silno žao što sam samo tri puta tu godinu i proživjela sa svoje troje djece.
Najljepši su, najdraži, najuspješniji tu prvu godinu. Od posve nemoćne bebe, razvije se u dijete koje hoda, priča prve riječi, živi aktivno...Fascinirajuće. Pa učenje, svakog dana su sve pametniji, sve više opažaju, sve više pružaju.
Pa dobro, to valjda ovisi i kakav si tip, meni je fizički beskrajno naporno nespavati i konstantno imati na oku malog puzavca. Da ne spominjem cjelodnevno (nekad i cjelonoćno) nanašanje. Sad su to druge potrebe, beskrajni razgovori, analize, pitanja, primjeri... To mi valjda više leži od skakutanja. A i negdje sam rekla već da mi je i dosadno s njima dok ne počnu razgovarati, barem na mote
meni je valjda najteže palo to što mi se stvarnost totalno razlikovala od očekivanja, a imala sam velika i glupa očekivanja...bolna tema mi je recimo i danas neuspjelo dojenje za koje sam mislila da će biti mačiji kašalj...al' et nije bilo tako...mislila sam da bebe biše spavaju i da će i ova moja spavati, dobila sam jednu energičarku koja bi samo nešto radila, opipavala, grickala, sve nužne aktivnosti poput spavanja i hranjenja svesti na što kraće...
volim svaki trenutak s njom, nasmije me sto puta dnevno, al' mi stvarno nekad dosadi 8 sati slušati mmmzeee, žljjj, keee, be be be
mozda jedan od razloga zasto je s drugim, trecim... lakse je i to sto znas sta te ceka, i znas da ce to- proci. tako da, Apsu, ok je da znas. tako kad se to desi, da znas prepoznati i da znas da je to- normalno.
jedan od razlog zasto mi je s drugom lakse je i taj da ne osjecam griznju savjest kad pozelim sama sebe torpedirati daleko od svih.
s prvim me uzasno morio taj osjecaj, kao, ono, ne smijem ga imati, ja sam majka. je rajt.
uzivam u svakom aspektu i trenutku, al da mi je ponekad dosta i da bi tajm aut, bi.
i ne opterecujem se pitanjem sta mi fali jer tamo neka druga majka nema taj filing i kod nje je sve ko u bajci.
ne fali mi nista. normalna sam
stoga, bez beda citaj. i bez straha
Posljednje uređivanje od leonisa : 09.11.2013. at 16:03
ja sam u manjini na ovoj temi. imala sam sreće, očito, sa svo troje. nisu bili zahtjevni, ne kažem da nije bilo nikakvog straha ili stresa, da nisam željela povremeno pobjeći na par dana i biti sama, to nikako. ali neispavanost, umor, nervoza, nisu nešto što je obilježilo taj period života moje djece i mene. čak ni s prvim nisam, odnosno nismo mm i ja bili nešto posebno u problemu, a "stariji" je od Rode i ovog foruma, sve smo nekako riješili vođeni samo svojim instinktom (a danas je tu odgovor na sva pitanja, dragocjena iskustva, ako ništa onda prostor za olakšati dušu...), bez ičije pomoći (bez baka, djedova, ikoga da pomogne). bitno je znati da čak i kad nije bajno, brzo prođe.
Pridruzujem se manjini na ovoj temi
Meni je prva godina zivota starije djevojcice najljepsi dio roditeljstva, najspokojniji, najblazeniji... Kad se sjetim tog razdoblja odmah krenu asocijacije na mir i spokoj.
Ona je bila dobra beba, bile smo puno same i uzivale smo u svakom trenutku. Imale smo beskrajno duge setnje, svo vrijeme je bilo samo nase i sigurna sam da se taj osjecaj nece vise nikada ponoviti.
S mladjom curicom je vec bilo drugacije, isto lijepo i bez velikog stresa, ali tu je bilo starije dijete, njegove potrebe i zelje...
S umorom, nespavanjem i kronicnim manjkom vremena nikada nisam imala problem.
Vise ga imam sada kad su cure vec velike i idu na 150 aktivnosti plus skola, vrtic i tako to
Moj je bio super beba, lijepo je spavao, sve pet,... ali meni je prva godina koma. Čak ne godina, nego prvih 9 mjeseci, dok nije počeo puzati.
Pa kad počne hodati i pričati, divotica. Tu krene moje prekrasno roditeljstvo.
Več sam 100 puta napisala na forumu, jednostavno nisam od gugutanja, od rutine red spavanja, red pelena, red hranjenja, red gugutanja,...
Mene to beskrajno umara.
Ali kad prohoda, počne komunicirati,... prekrasno je biti majka.
Bebe komuniciraju od rođenja.
Stvarno Beti3???? Prvi glas. Pa činilo mi se da mi mali nešto mlati rukama, nogama, pa nešto gugugu, gagaga,...
Zar je tako teško shvatiti da je meni način komunikacije nakon što prohodaju puuuuuuuuuuuuno zanimljiviji, za razliku od ovog do tada?
Jedna je stvar koji je način komuniciranja zanimljiviji, a sasvim druga napisati da bebe počnu komunicirati tek kad prohodaju.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 09.11.2013. at 18:54
uh nemojte se hvatati baš doslovno za riječi
jednostavno i ja nekako ne doživljavam pravi smisao tog odnosa mama-beba dok nema nečeg "konkretnog" kao što je hodanje, brbljanje na nekom njihovom jeziku i slično,
mene to čini zadovoljnom, sretnom i nasmijanom, a sorry ovi periodi grčeva, plakanja za sisanje, plakanja za spavanje, plakanja jer joj je dosta mene, plakanja za..... nastavi niz ...........i mene beskrajno umaraju
ukratko slažem se s Anemonom!
valjda je mislila da su interaktivniji, a ne da komuniciraju.
I ja sam u tom klubu.
Zanesena prirodnim porodom, porod ispao ružan i traumatičan. Zanos o dojenju zamijenilo je devetomjesečno izdajanje, stres oko mililitara, povremenog nestanka mlijeka i gladnog djeteta, straha da će neke bolesti naslijediti od mene, činjenice da povraća i ne prihvaća adaptirano. Nije htio u kolica, autosjedalicu, vrtić, viper, da ga gledaju i prilaze mu nepoznati ljudi, samo se nosio, jedna od najboljih prijateljica se nije mogla nositi s mojim majčinstvom pa mi je dala nogu, nisam spavala jer sam se samo izdajala, ulovila me postporođajna, nisam izlazila iz kuće, nisam trenirala, nisam se družila, udebljala sam se, dijete nije dobivalo na težini. Spavao je knjiški, dobro, u svemu točan i nimalo nepredvidiv i najvažnije, nije nikad bio bolestan - svejedno, nisam se dobro provela. Prva godino, hvala i zbogom!
Sa druge strane uvijek nasmijano dijete, bistro, doduše jako zahtjevno u svemu, gore navedenom i dnevnom sadržaju, uvijek u pokretu, sa izrazitim stavom. Kako smo se počeli približavati kraju prve godine tako sam i ja počela baš jako uživati u majčinstvu. I učiti da nisam nemajka ako odem na trening, ako odem sa mm/prijateljicama na kavu, na kolač, kozmetičarki, bez djeteta. Imam sada snage i volje cijeli dan pješačiti kilometre s njim na sebi, kopati u pjesku, analizirati svaki listić na grani. U međuvremenu sam se počela sastajati sa sobom. I žao mi je što sam se opterećivala iluzijom o bajkovitom početku roditeljstva. Godine su pred nama, jedna lasta ne čini proljeće.
Neću vas više čitati, ajde bok
Nije strašno. Divno je. A spavanje je ionako precijenjeno
Je, zaista je divno. I najljepši osjećaj je na svijetu biti roditelj. I najteži. I možda prva godina neće biti idilična, no ona nije slika našeg roditeljstva. Mogla je biti loša peta, osma, deseta.
No, prvu volimo idealizirati. Zanositi se. A dobijemo djecu kakvu trebamo, ne kakvu želimo. Valjda.
i ja ovako
puno puno teze mi je bilo kad sam pocela raditi (kad su navrsili godinu dana, za oboje)
Evo da se i ja pridružim 'manjini' na temi, malac ima 4 mjeseca, nema te noći da se nisam naspavala, nema tog dana da sam bila ozbiljnije nervozna. Tu za mene bitnu pozitivnu ulogu igra što dragi i ja živimo sami s bebom, on ima fleksibilno radno vrijeme i ima volje i smisla također se bavit bebom. Tako ja, između ostaloga, malca skoro svaki dan već mjesec dana ostavim na otprilike sat vremena s taticom a ja prošećem do 'centra' na pićence, bilo s frendicom na trač-partiju bilo sama pa pročitam koje glupe novine ležerno uz kavicu i vraćam se veselo doma.
ja nisam 6 godina odspavala cijelu noc u komadu, od kad se S. rodio, do kad N. nije imala cca 2-2,5 godine
to nespavanje mi nije toliko smetalo dok sam bila na porodiljnom
kad je trebalo ustajati za posao ... eee to je bila koma.
meni je prva godina bila najljepši period u životu
bila sam u svom svemiru, smirena i sretna
možda hormoni
ali od prve pa nadalje, jako mi je stresno
najprije to što idem na posao, mene strašno iscrpljuje
nespavanje da ne govorim
a dijete svaki dan postavlja nove izazove u svom odrastanju
baš primjećujem da sam malo popustila s nervima
iako još nisam u fazi da vičem, čini mi se da nisam ni daleko
Skidam kapu svakome tko je takav da nije pod stresom sa prvim djetetom prvih 9 mj.
Svaka čast i sve bi dala da sam takva osoba da se tako dobro nosim sa svim izazovima koje život nosi. Ali nisam ta.
Osobno mi je naj najteže padao štrajk dojenja koji je bio isti sa prvim i sa drugim djetetom. (trajo je do 8-9 mjeseca života) To mi je dan po dan kidalo živac po živac.
Joj, da, i meni je prekretnica bila povratak na posao. Od tada samo uzurbanost, hvatanje s vremenom, borba s obavezama.
Jedina mi je sreca sto sam oba puta pocela raditi s njihove 3 godine.
Zaista svoj roditeljski staz dijelim na vrijeme prije i poslije povratka na posao. Jin i jang.
Ali tako je, kako je. Zato imamo lijepe uspomene
To je za ovaj znanstveni rad od teme jako bitno.
Tko je htio, razumio je.
Bila sam na porodiljnom 15 mjeseci i razdoblje od djetetovog 9. mj., pa do kraja porodiljnog meni je najljepše razdoblje.
Nisam prežalila što nisam mogla biti doma do 3. godine.
Ja bi se vratila u prvu godinu... Iako nam prva tri mjeseca nije izašla iz ruku, iako smo izgledali kao zombiji, iako sam bila sama cijele dane, nisam imala nikog da mi času vode doda... Ali, bilo mi je predivno... Teško mi je jedino pao odlazak na posao.
I... Sad sam premorena, iscrpljena, nekoncentrirana, griješim, ne pamtim... To je valjda posljedica zajedničkog spavanja i još uvijek ucestalog budjenja po noci.
Ali ne želim joj uskratiti ništa što joj treba, želim da ona sama odluci kad će prestati cicati, kad će sama zaspati... I pun kufer je teško uskladiti sve to... Ali znam da je svaki trenutak neponovljiv i neprocjenjivo važan, pa sam ok sa svim tim.
Ranije sam bila sklona melankoličnim fazama, promjena raspoloženja, sad sam u miru i sreći. Valjda to dojenje djeluje kao antidepresiv, jer objektivno pogledam oko sebe i nekog ludog razloga za sreću baš i nemam.
A koncerti... He he... Od nekog tko je dva dana za redom gledao Cavea u Lisinskom, odmahnula sam rukom na njegov koncert u Ljubljani krajem studenog.
Doći će opet vrijeme za to.. Sad pjevam Bila mama kukumka dok se tusiram i uživam u svojoj rastresenosti.
Ja se slažem s tobom. I meni je prva godina najljepša i najdraža. Također se nadam i trećoj prvoj
ja ih obozavam i ljubila bi ih non stop, topim se uz njih dok su smotuljci. pa malo veci smotuljci, al dok komunikacija ne profunkcionira, ja bi na apaurinima mogla zavrsiti. da se radjaju s 3 imala bi ih 8
ajd dok samo placu jer su umorne/gladne/posrene/oce sisu, al kad krenu komleksniji zahtjevi pa ti guga pogodi jel krug, kobasa, jogurt, meso...ispizdi i ona i ja.
zapravo, prvih 6mj mi je puno lakse od drugih 6mj.
i da, nisam osoba od gugutanja i ja te potpisujem
kruh, ne krug.
plac sam od uvijek skuzila na prvi kme. za razliku od muza.
on bi na svaki kme dosao i reko: hoce sisu
Posljednje uređivanje od leonisa : 09.11.2013. at 21:51
Najpametnije što sam čula prije porođaja je od jedne poznanice - rekla je da me na to nitko ne može pripremiti. Ni trudnički tečajevi, literatura, forum, iskustva prijateljica... I bila je u pravu. Srećom je prvih nekoliko tjedana prošlo začas, uopće ih se više i ne sjećam, ne sjećam se zapravo ni jučerašnjeg dana jer su mi svi slični.Neću vas više čitati, ajde bok
U linkanom tekstu sam se našla u svemu, i u padu samopouzdanja i tomu da na momente nemam pojma što radim i što bih trebala raditi. Ima nekakav osip po licu, ne znam je li dermatitis pa da trčim pedijatrici ili su novorođenačke akne pa će proći. Kakao je smrdljivo i zeleno tjedan dana (i to je uvijek povezano s neprestanim plačem i vriskovima), ne znam opet da li da trčim pedici ili da čekam da prođe. Plakao je šest sati u komadu, subota navečer, da idem na hitnu? Sto pitanja i nesigurnost.
Srećom, brzo sam shvatila i da vjerojatno nisam jedina s takvim problemima pa je frustracija ipak bila i manja i kratkotrajnija.
O umoru i nesanici da ne govorim, uglavnom sam sama sam s djetetom, MM pomogne, ali dok mu objasnim sve što treba napraviti ode mi više energije nego da sama napravim.
S jedne strane imam sreće da s dojenjem nemam problema, s druge maleni se ne skida sa sise, i čini mi se, osim što mi je cijeli dan jedan veliki podoj, kao da uopće nema faze budnosti i da je veseo i smiren; ili plače pa ga stalno nosim, ili sisa, ili spava (uglavnom danju kad ja ne mogu jer moram i skuhati, i oprati, i pospremiti). U mjesec i pol dana otišlo je 15 nakupljenih kila, valjda samo od hodanja s njim u rukama po stanu i jer malo koji obrok pojedem do kraja, budući da mladi gospodin ne voli preko dana biti ni u kolijevci, ni u viperu, ni u AS, ni košari od kolica - u obzir dolaze isključivo ruke i brzo shvati da sam ga odložila negdje čim je zapao u polusan.
Bilo bi mi lakše da imam pomoć baka-servisa, recimo, i da nema grčeva, no ni to neće biti vječno.
Prvih tjedana sam bila više psihički strgana, fizički još ne toliko, držao me adrenalin, sad je obrnuto, psihički sam OK (nakon što sam se pomirila s tim da više ja nemam prava na život
Zatim, rekli su mi da kad rodim neću ni razmišljati npr. o trčanju, no nije istina, jedva čekam da počne rjeđe sisati pa da ga mogu ostaviti MM i otrčati sat vremena u Maksimir.
Ipak, koliko god je naporno, i veliko je zadovoljstvo. Iako je tek maloprije prestao vrištati nakon cijelog poslijepodneva i konačno nekako zaspao, jedva čekam da legnem kraj njega, ne da bi odmah zaspala, nego da bih ga malo gledala i uživala u njemu (ili u tišini pored njega
Uglavnom, dosta mi je pomoglo čitati na forumu da i drugi imaju zahtjevne bebe, da nije bolestan ako plače cijeli dan, da nisam jedina koja više ne zna što bi s njim itd., i najvažnije - da će to proći
Pa ni ja nisam osoba od gugutanja. Normalnim glasom razgovaram sa bebama od najmanje dobi. I sa svojima nekad i sa tuđima sada.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
