i ja. jer mrzim gugutanja i tepanja.
al mrzim i "pricati sama sa sobom".
ovo je namjerno pod navodnicima da ne bi ispalo ko ono gore anemonino.
 |
|||
|
|
|||
i ja. jer mrzim gugutanja i tepanja.
al mrzim i "pricati sama sa sobom".
ovo je namjerno pod navodnicima da ne bi ispalo ko ono gore anemonino.
Ja sam od prvog dana non stop pričala.... zapravo sad do ovog topica nisam ni pomislila postoji netko tko misli da bebe ne komuniciraju od rođenja... Pa sve kažu, samo im je "rječnik" skučen...a bome i potrebe.
Vjerujem da puno ovisi i o bebi... Smjehuljica je samo tražila da bude blizu i da bude uključena u sve... baš kao i danas... mi smo to uvijek poštovali i omogućavali. Je, teže je nego ostaviti dijete samo u ogradici... ali je bilo tako slatko kad je ona s godinu dana tati "napravila" nessicu. Je da je šećera i kave bilo posvuda... ali ona je bila sretna...a bome i mi.
nitko ne misli da bebe ne komuniciraju od rodjenja. pod komunikacijom je anemona mislila, a tako i ja, na vokabular, na rijeci. verbalna komunikacija.
postoji niz neverbalnih komunikacija.
mislim, zar je ikom moglo pasti na pamet da netko kaze da bebe ne komuniciraju s nama, jos od trbuha?
zaista mi nije palo na pamet da se treba pisati ta opaska.
Kako je meni jedna forumašica rekla da joj je prva godina djeteta bila intenzivna, s tim se stvarno slažem i u dobrom i u lošem smislu, koliko mi je teško, toliko mi je i lijepo gledati ga kako se mijenja iz dana u dan, kako se po prvi put smije, kako uživa dok sluša pjesmice i još nas puno toga čeka...nije sve loše samo ovisi iz koje perspektive gledaš i što očekuješ valjda...i skoro mi dođe žao što će tako brzo odrasti i nikad više neće biti ovako mali i sladak.
ja nikad nisam rekla da je sve lose. nema tog perioda kad je sve lose.
al niti ne lazem da je sve bajka i da i ja imam svoje faze kad bi vristala od iscrpljenosti.
Ma ne treba.leonisa prvotno napisa
Bar na ovom forumu svi znamo da komuniciraju još iz trbuha... ako ne i od ranije, ako mene pitaš.
Htjela sam reći, meni je posve spontano došlo da pričam o svemu što radimo, što se dešava, za sve što sam radila s njom sam najavila... nekako nije bilo tišine... zato se valjda ona sad "ne gasi" kad krene pričati.
Nisam nikad tepala... sve sam govorila jednako kao što s bilo kim drugim govorim... osim što sam koristila umanjenice.
I sjetila sam se još nečeg... prva tri mjeseca su mi bila protkana strahom od SIDS-a. Je, to mi je bila totalna drama... Nikad neću zaboraviti jednu zimsku šetnju, spava ona zabundana u kolicima na nekih plus 3-4, ja hodam ko luđakinja po kvartu ne bi li ona što dulje spavala... i jednom trenu ju pomazim po obrazu... a ona ledena. Noge su mi se odsjekle... strašno.
meni je taj SIDS bio fobija s prvom. tocno se sjecam da sam se budila cim bi ona promjenila ritam disanja.
i isto tako se iznenadila kako sam s drugom spavala ko top.
i ja sam svojima pricala, non stop, al ja nisam takav tip koji bi sama od sebe pricala: ajmo te sada premotati, daj mi rucicu, ajde, joj kako slatka mala ruka. a ocemo li je poljubiti? cmok cmok cmok. i te nogice, di su se sakrile? di su nogice? a evo iiiiiih....
to nisam ja.
vise sam radila tako jer znam da im to treba nego jer sam takva.
al ja se ne rastapam ni na tudje bebe.
i tlaka mi je kad smo u parku pa dodje neka mama koju ne poznam i pocne se rastapati i tepati mojoj, pa bi ja sad trebala uzvratiti (vidim u pogledu ako ne uzvratim) pa se prisiljavam...nabacim onu masku lica koje se rastapa i krenem cakulati s nepoznatom bebom.
jer ako to ne ucinim gleda me se s "what's whong with you????"
zato ne volim parkove.
E upravo to je meni došlo spontano... i još traje.
Posljednje uređivanje od Mojca : 09.11.2013. at 22:46
Nisam se ja nadovezivala na tebe, nego samo ohrabrujem Apsu i sve one koje to uskoro čeka da se ne preplaše čitajući naše postove
ma sad to sve hororično izgleda ovako kad se mi ovdje "istresemo"......nije baš tako.....ali da je naporno je
i što kaže Leonisa da imam faze kad bi vrištala zajedno s njom i još jednu uru nakon što ona prestane - imam, ne krijem to,
tim više što mi prva cura nije ni u pola plakala kao druga i jednostavno nisam se pripremila na to da će ova toliko plakati, nisam,
ja sam mislila ajde s M. je bilo najteže dok je imala grčeve, tad je najgore i najviše plakala, kao što se nisam pripremila i za dojenje (M. nisam dojila),
kao pa neš ti, svi doje pa ću i ja, ma je klinac, ona liže bradavicu, a ja je gledam i ne znam što da napravim
i u tome svemu upadam u zamku izdajanja i "znam koliko je popila" punih 9 mj.
jednostavno nije bila toliko zahtjevna ko ova mlađa, jer da jeste, uvjerena sam da ne bi izdržala ni psihički ni fizički to izdajanje tih dugih (za mene) mj.
ma glupo mi je sada da ispada da mi što smo iznijele da nam je ovaj dio roditeljstva ipak stresan i ne baš najdraži
ispadnemo kao neke nezadovoljne mame, zadovoljna sam ja sa svojim djetetom i volim ga i uživam u njegovom postojanju, ali da sam zamišljala da će biti lakše, jesam!
Posljednje uređivanje od Blekonja : 09.11.2013. at 23:25
X
Ovo potpisujem od riječi do riječi.
Točno to, nisam taj tip.
Kao što je rekla leonisa, da se rađaju s 3, ma može i s dvije, odmah potpisujem za osmero. Ovako ne.
Blekonja, nismo naravno nezadovoljne ili loše mame.
:ina niz na kvadrat:
Osoba sam koja i inače u životu jako voli kad su situacije vrlo jasne. Ne volim uvijene dogovore/odgovore, ne volim upakirano u celofanu,... ne volim pogađati. (Napomena: protiv krivog shvaćanja, ne smatram da su bebe takve, one su čudotvorno iskrene, pa se vratimo na ne volim pogađati).
Zato mi je milijon puta ljepše od kad je mali progovorio (na sreću bilo je to rano, valjda ga sila natjerala) i kad sve izdogovaramo jasno i nedvosmisleno. Milina.
Ovo nije napad na bebe, i meni je moja beba bila divna, mirišljava i najsavršenija na svijetu, samo pišem što mi je bilo naporno u prvoj godini i zašto mi je draže kasnije razdoblje.
I opet dodajem da bi moje idealno vrijeme s bebom bilo: prve 3 doma, a dalje na 4 sata rada, jer mi je bilo prilično teško prihvatiti da u trenutku največeg mentalnog rasta, največeg učenja, beba uz sebe priličan broj sati ima nekog drugog.
Ta druga osoba je tada bila baka, onda je još bila zdrava, mlađa, poletna, bila je sve što se može poželjeti od osobe koja čuva dijete, ali nije bila jedno - MAMA.
ja sam sigurno prva 3-4 mjeseca bila kao na nekoj drogi
s prvim, toliko sam bila opčinjena tom bebom, tim facama koje radi novorođenče, mogla sam ga satima i satima samo gledati i apsolutno mi se za sve drugo osim nas dvoje živo fućkalo. vata me to neko hiperosjetljivo razdoblje i pri pogledu na njega non stop cmoljim i plačem. sjećam se kad je imao mjesec dana, mm je došao doma s posla, a ja plačem ko kišna godina, da se on uplašio što mi je. a ja njemu kroz plač - on imaaa mjeseeec danaa, aaaa, nikad višee moj j neće biti novorođenčeee, aaaa.
a bio je zahtjevna beba, ustvari manje je bio zahtjevan nego što sam ga ja napravila zahtjevnim, prvenstveno kad je riječ o dojenju. malo je dobijao na težini, nisam imala forum, ni internet ni gugl kao podršku, stalno sam mislila da nemam dovoljno mlijeka i takve drame sam izvodila da sad kad na to pomislim uopće mi nije jasno kako sam sve to izdržala.
npr. vagala sam ga jedno 14 puta na dan, prije i poslije svakog dojenja.
onda, dok je cicao na jednu cicu, na drugu sam se istovremeno izdajala. da imam to mlijeko u boci. pojma nemam kojim putevima zaključivanja mi je to bilo logično. takav grozan napor (npr po noći) da bi prelila mlijeko iz cice u bocu. a lijepo je cicao.
pa onda, mislila sam da je normalno da spava u svom krevetiću. pa sam pol noći potrošila da ga tamo i stavim. ja njega u krevetić, on kao da na čavle spuštam, pa ja dižem, nunam , nosam, opet pokušam, ovaj opet počne urlikati. ja opet dižem i tako dok ne zaspije. tek kad sam počela raditi, s godinu dana, sam odustala od te uzaludne rabote i prebacila ga skroz u svoj krevet.
ali, kažem, sve to mi je bilo nekako nebitno jer sam cijelo vrijeme samo buljila u njega.
e, s drugom, opet isti problem s mlijekom i s malim dobijanjem na težini, al sad je tu već i roda i gugli sad taj problem rješavam tako da je m na cici 24/7, a ja na kauču gledam serije. odmah je u našem krevetu i u principu nisam neispavana jer sam se naučila spavati s mojom cicom u njenim ustima. da, i j je u istom krevetu.
e, ja opet prvih mjeseci nakon poroda u tom svom ludom razdoblju. opet suze same kreću, čim pogledam bilo koje od svoje djece. ali sad me ne muči dojenje nego non stop mislim da zakidam jedno od svoje dvoje djece. aaa, jaaadna moja m, ona nikad neće biti jedinica kao j, da se samo njoj posvetim. aaa, jaaadan moj j, on je tako mali, a već moram pol vremena posvetiti m, a dosad je bio samo on.
i tako. s nekih 5 mjeseci prestajem napokon plakati :D
i taman negdje oko godinu dana se zasitim samo dječurlije i ko kec na 11 mi dolazi povratak na posao
uh, memories...
i meni je spontano puno pričati bebama.
inače nisam od puno priče, ali mi je skroz normalno pričati i s našim psom :D
prva godina s prvim djetetom mi je bila preteška, s drugim kao pjesma.
valjda jer sam si s drugim unaprijed stvari u glavi posložila isključivo u korist zahtijevnog i plačućeg djeteta,
a imala sam sreću da me nije zapalo niti 50% od svega na što sam bila spremna.
e da sam bar ja ovako, pa da me i tokalo zahtjevno i plačuće dijete, ali da sam se pripremila......
ma nema veze, zato mi je danas to isto moje zahtjevno dijete zabilo "čavlinu" spava cijeli dan, manje i sisa i sad sam ja na 100 muka,
ne valja kad plače, ne valja kad spava i ne njurga, o Bože!
Posljednje uređivanje od Blekonja : 10.11.2013. at 17:05
Citajuci neke od vas dojde mi da placem od ljubomore.
Prva dva mjeseca su mi kao iz pakla....doslovno.
Zbog kakti uvucenih bradavica malog dojila 2tj preko sesirica i znala bih ga dojiti 30-40min da bi se probudio urlajuci. 2tj je to tako trajalo. Kada ga patronazna izvagala vidjeli da mali jos nije dobio svoju porodjajnu tezinu, sto znaci da najvjerojatnije mali urlice i vristi od gladi iako je na sisi bio 30min. A kaj je radio? Prvih 10min jeo i posisao prvi dio mlijeka (onaj za zedj), kada je trebalo povuci onaj masniji dio, e tu je stao i samo dudao. Bio ljen za vuc. I naravno da je vristao zbog gladi i naravno da nije dobivao na tezini. Patronazna nam rekla da bi uz izdajanje trebali uvesti i AD. Ajde OK....sve za malog, samo da nije gladan. Medjutim 2mj nam trebalo potrefiti koji AD mu odgovara. Na prva tri je imao grceve, bljuckanje, zatvor....vristao nakon svske bocice i smirio se nesto prije novog obroka. Novi obrok, opet vristanje nakon njega. Zacarani krug. Ja kao zombi...nisam nista stizala, ni doruckocati, ni izdajati se jer mi je mali onako vristeci non stop bio na rukama. Jedino sam se izdajala kada je mm dosao doma s posla pa ga preuzeo. Po noci nisam spavala, preumorna za izdajanje. Jednom se dogodilo da doslovo 48h nisam spavala. Treci dan sam se spopikavala, gubila tek....ma joooj kada se sjetim dojde mi da placem i povracam. U ta 2mj nisam nikada visjela lice maliga u blazenom stanju, sretnog, mirnig....osim kad bi tu ili tamo zaspao umoran od vristanja. Znala sam ga nosati po stanu bez sjedenja 2h....ne zelim to vise nikada proci....NIKADA.
Postala sam frustrirana i ljubomorna na mm jer se njemu zivot promihenio za samo 30%, a meni SVE. I dalje je imao svohe sportske aktivnosti te je ponekad otisao gledati tekmu kod frenda. On se pak tesko prilagodjavao novoj situaciji. Tesko mu je padalo da smanji svohe aktivnosti a vise bude doma i meni pomogne. Smatrao je da to njemu treba da se opusti.....zbog toga su uz sve probleme sa dojenjem, izdajanjem, ad-om bile i svadje izmedju nas. Shvacam i njega.....prihe maloga zivot nam bio dinamican i veoma socijalan i onda jednog dana toga vise nema....sve se podredjuje dijetetu. Ja sam se na to na neki nacin pripremala 9mj, ali eto njemu se sve preko noci promijenilo.
Kada smo potrefili AD zivit nam uvelike bio laksi, ali ne sami radi toga nego smo poceli hvatati konce svega toga, a mm se poceo sve visr navikavati na malu strucu. Kako je mali rastao i bicso svr visr budniji, aktivniji i komuninativniji to je mm poceo sve vise uzivati u ulozi oca te je poceo smanjivati aktivnosti i druzenja.
Mali sada ima 7mj. I sada se odlucno i ja i mm snalazimo sa malim. Mozda ja vise nego on....ali to je nirmalni jer sam sa malim 24h. :D
Sada ga i ponekad ostavim na 3h sa mm kako bi resetirala mozak na kavi sa frendicom. Ode ponekaf sa njim sam u setnju kako bi u miru nesto obavila. Sada mogu konacno reci da smo ovitelj.
Ali.....da ima ali.
Mali preko dana soava 3x30min i veoma je zahtjevno dijete u smislu da trazi da ga se zabavlja. Mozda 1h (u najbolju ruku 2h) tokom cijeloga dana mize provrsti da se sam igra. Zbig toga sam stalno u pokretu. Po noci se budi 2-3 puta pa sam i zbog toga umorna i neispavana. Jedino ne cendra kada smo vani. Boze....sto to dijete moze provrsti vani. Ali zbog umira ja pak ne migu toliko provesti setajuci se...max 1,5h na dan.
Sada kada noc pada ranije ne mizemo se ici setati predvecer kao preko ljeta.
Osjecam nemir i ponekad nezadovoljstvo jer nemam vremena za sebe, drustveni zivot (druzenje sa 2 mame ne racunam....jer vrtimo u setnji iste teme :rolleyes
Kad dan pocne samo gledam na sat kada ce 19h jer tada mali jede i ide na spavanje. Tek nakon toga mogu reci da imam vremena za sebe, medjutim zbog tolikog umira se javila bezvoljnost zbog cega, cim ga smjestim u krevet, legnem i ja, malo pregledam forum ili pogledam nrsto kratko na tv-u i idem spavati. Shvatila sam da nemam taj luksuz da odem spavati u 22 ili 23h jer prvo budjenje maloga u 2h, pa u 4h, pa u 5 ili 6h kads dobiva bocicu. Tako da sam u krevetu vec u 19h. Nezadovoljstvo raste, a kada naraste tada odem k svojima na par dana (ne zive u nasem gradu).
Citajuci vas nadam se da ce mi od njegova 9mj doista biti lakse, kads propuza. Mozda se time izmori pa pocne spavati 1h umjesto 30min.
Veliki potpis!
I opet dodajem da bi moje idealno vrijeme s bebom bilo: prve 3 doma, a dalje na 4 sata rada, jer mi je bilo prilično teško prihvatiti da u trenutku največeg mentalnog rasta, največeg učenja, beba uz sebe priličan broj sati ima nekog drugog.
Ta druga osoba je tada bila baka, onda je još bila zdrava, mlađa, poletna, bila je sve što se može poželjeti od osobe koja čuva dijete, ali nije bila jedno - MAMA.
U startu sam, nakon 3 godine doma za oboje djece, cak radila na pola radnog vremena, takvo je bilo radno mjesto. I to mi je bilo savrseno. I uopce nisam planirala nista mijenjati do daljnjeg. A onda je s neba pala prilika koju se nije smjelo propustiti i osmosatno radno vrijeme.
S jedne strane mi je razum govorio da ju treba prihvatiti, a s druge strane sam mislila da cu se raspasti od zalosti.
Ipak, na sve se covjek navikne pa tako i na posao do 3 (i to je u odnosu na neke bingo), ali da mi je zao sto nismo svo vrijeme, prije ili nakon skole, vrtica, skupa -itekako.
debeli x
osim što sam se toliko prisilila na to, da sad stvarno i pričam sama sa sobom kad negdje odem sama. neki dan u dućanu s odjećom, i govorim na glas - "mami će ovo lijepo stajati, zar ne?" :freaK:
potpisujem, a ja sam izdajala samo 2ipo mj i uspjela se vratiti na dojenje posli, jer mi je muka više bilo od izdajalice, pod cijenu da zauvijek pređe na AD ako ne uspije dojenje!
Ja ću biti party breaker i reći da sam nakon dva porodiljna u komadu s pola guz*ce jedva dočekala da se mogu vratiti na posao jer mi je bilo dosta i pelena i nosanja i deračine...
Ali nakon toga još 2-3 godine mi je bilo teško i stresno - dva mala djeteta u vrtiću, posao (a memorija mi se totalno obrisala), doma je mm u to vrijeme zaista jako podmetao leđa, a imali smo i tetu čuvalicu u hladnoj rezervi ako se koji razboli, a mi ne možemo na bolovanje...
Bilo je...svakako, ali prošlo je i prebrzo. Čovjek zaboravi nespavanja, umor, nosanja, probleme s kičmom, hrpe bolesti u prvoj jasličkoj godini, raznih cirkusa, ali često mi se učini da su te godine proletjele. Moji sinovi su sad ušli u teen godine, nisu više moje male bebe i poželim često da sam više vremena imala za igru i opuštanje s njima, a manje za krpu i metlu
Ja sam sad na 1/2 radnog vremena,dosta me ljudi pita:a zasto,imas li dijete sa PP?
Radnim sam vremenom odusevljena,cinjenicom sto i zimi mozemo poci po danu prosetati a ne da u mrak dolazim kuci,sve lijepo po komodu stignemo...
Ali (uvijek ima neki ali), ne radim bas neki posao,nazadovala sam na pocetni level,jedino sto sam ostala u struci pa hajde...
Drzi me to sto nakon 4h idem doma svojoj curi...
Naravno da poslovi na pola radnog vremena nisu pretjerano ambiciozni, ali stvar je prioriteta...Ja sam sad na 1/2 radnog vremena,dosta me ljudi pita:a zasto,imas li dijete sa PP?
Radnim sam vremenom odusevljena,cinjenicom sto i zimi mozemo poci po danu prosetati a ne da u mrak dolazim kuci,sve lijepo po komodu stignemo...
Ali (uvijek ima neki ali), ne radim bas neki posao,nazadovala sam na pocetni level,jedino sto sam ostala u struci pa hajde...
Drzi me to sto nakon 4h idem doma svojoj curi...
Ja sam odmah nakon studija, zahtjevnog i teskog, odabrala svoj put: najprije obitelj i sve vezano uz to, a na kraju ljestvice posao i (nekakva) karijera.
I naravno da je i kod mene bilo potcjenjivanja tog radnog mjesta, ali to me nije niti malo uzrujavalo. Jer ti su mi ljudi nebitni. Oni do kojih mi je stalo (i obrnuto) cijene i moj izbor
nas dve smo same jer je tata daaaleko na poslu. pa sam tako bila sama s njom od 2.5mj do 5mj.
i sad smo same opet na 2 mjeseca. prednost? vrijeme mi leti, ali jbt kako leti!!! :O
nisam spavala u komadu duze od 3 sata od pocetka. ujutro se probudim tako da joj cesto ne mogu jednostavnu recenicu uputiti, osim dobro jutro s usklikom. ostalo, do kave, su nepovezana trabunjanja i ponavljanja da sad idemo kuhat kavu, dat pasini jest i tako.
i onda popijem kavu i resetiram se. doslovno. bit ce da je to zato jer inace nisam spavalica, vise sam onaj nervozniji tip. analiticki bi se reklo.
zato me opere nekad da nisam dobra mama, da joj ne pruzam dovoljno, da me nekad ona ne voli.. (Ovo je sad bas istresanje duse :D )
i tako. resetiram se ja, ali nekad samo tijelo, a dusa mi bude jako umorna (kakav klisej) jer me nema ko zagrlit ili nemam kome rec da sam luda od duugotrajnog uspvljivanja "a u pi***!"
i onda se ona nasmije. i onda prdne po noci. i onda vice baba. i onda kaze MAMAMA!!!! pa se resetiram i duhovno.
za*ebano je bit mama male bebe. neopisivo prekrasno pomijesano sa umorom, strahom da joj se nesto ne dogodi, malim demonicima nesigurnosti koji isplivavaju tu i tamo.. al ide sve to. ide nekako i pre brzo. <3
sto su cure vece mi se sve cesce budimo, curama sad izlaze jedinice, bivsa cendralica puno paka, a mrsavica strajka s jelom, nosici zacepljeni, brige ko u prici, al samo mislimo kako bi jos jednu frisku bebu, nama je normalno pricat s njima, ko sto je neko napisao pricam i sa zivotinjama, ali kaos, stres umor naravno da da, samo to mi je tako prirodno da ne mogu reci da je negativno
pocinju mi falit ljudi jer mi trenutno nisu dostupni, al doci ce i to na red
Zašto misliš da si frik radi toga? Pa zar se to ne događa svima? Ili imaš u ruci kolica u marketu i guraš ih naprijed-nazad kao da je beba u njima? Mozak voli ponavljati obrasce ne koje se navikne. Treba koja godina neguranja kolica da se odvikneš.debeli x
osim što sam se toliko prisilila na to, da sad stvarno i pričam sama sa sobom kad negdje odem sama. neki dan u dućanu s odjećom, i govorim na glas - "mami će ovo lijepo stajati, zar ne?" :freaK:
sjecam se kad smo bile na moru da mi je muz reko kako se ulovio da se "nuna" na stanici dok ceka tramvaj
ovo mi se baš jučer dogodilo u dućanu
ja već 11 godina razumijem Josipu Lisac
koliko je nezdravo ne primjetit uopce da ti je drustveni zivot jednak nuli (0)?!
ali.. ma nekako mi ni ne smeta. malo tu i tamo na telefon pocakulas, a u svojoj mami sam otkrila prijateljicu. bome, evo, trebalo je koje desetljece.
pun kufer vremena sam sama s malom, ali jednostavno ne znam s kim bi bila osim s njom. kavice bilokakve odbijam, ne kafenise mi se nesto, a bez malena ne idem ni na zahod. secemo nas 3 (i pas), pa onda cim vidim poznato lice brzo stajem da se malena cim vise socijalizira..
ali jaoj sto me zna oprat dva tri dana potpunog tupila i bezvolje. uh. omotano u stresic s masnom. jupi.
tih dana mi je potpuno drugacije bit s malenom nego inace. inace mi moze skakat po glavi, grist me i bit pokakana non stop od glave do pete-sve mi je medolino, frutolino, nutela i dijabetes. ali kad sam ovak down.. onda ju nosam, pricam joj, gledam ju i mislim si u glavi, jao sunce, jel tebi uopce pun k... ove tvoje mame? pa joj pricam, ali se paralelno i slusam pa sam si bezveze.. ono, spontanost u potpunom odsustvu. a na sve to griznja savjesti.
valjda je to sve od umora. recite mi da je to od umora. :D danas sam ju nosila 2 sata u meitaiu u komadu. ima blizu 9 kg. malo me bole kriza pa idem lec.
bas sam takve volje da pomislim na ovo "idem lec" kako mi se ne da ic lec jer cu do ujutro izgovorit glas shhhhh x puta, pronbudit se i zaspat x puta i tako...
inace, kako sam rekla, med i orasi cijelo vrijeme. danas rakija.
Iako tek 2 mjeseca prolazi od ove prve godine, puno mi teže pada nego s D. S njim mi ( na početku ) nije bio problem buđenje svaka 2 sata, stalno nasisavanje, stalno nosanje... sad se ujutro probudim kao zombi, , iako je A dosta dobar spavač, do sad je bilo svega par noći da se budio često, inače se probudi 2 - 3 puta, i to spavajući posisa. Teško mi pada nosanje, jer onda ne mogu funkcionirat kako treba s većim, a veći je posebna priča. Meni je ovo nasjtresnija godina, ponašanje mu se jako pokvarilo, tvrdoglav je, prkosan, ne sluša ni najmanje, a ja gubim živce prelako i uhvatila sam se u neki začarani krug i ne sviđa mi se to. Muž radi po cijeli dan, al doslovno, nema ga prije 22 kući i ide odma spavat, kopamo rukama i nogama da idemo van jer smo obadvoje isfrutrirani životom ovdje, životom u zajednici ( o tome neću ni počinjati ) i sve sam si nekako posložila da će mi biti lakše kad se odselimo, imat ćemo svoj mir, jer i to dosta utječe na moje živce ( usudila bi se reći najviše )....
Da mi se vratiti na porodiljski i prvu godinu života...
Ja bi samo jedan dan u kojem ne moram misliti na ništa osim na bebu. Ona je stvarno divna - iako ne spava preko dana, odnosno minimalno spava. Rijetko je cendrava. Ali ja radim cijelo vrijeme.Doduše, od doma, ali nemam blage veze što to znači porodiljni. Preko dana se bavim s bebom, a čim MM dođe s posla onda se ja bacam na svoj. Da mi bar dan traje 36 sati. Oako sam preko dana često pod stresom jer znam koliko me posla čeka navečer (a imam osjećaj da mi trenutno fali pola mozga, neshvatljivo sam spora), a navečer onda radim dok MM i ljubavica spavaju
Baš se ispred prozora odvijala drama, dijete (oko tri godine) rida već pola sata neutješno, a nervozna mater ga ljutito baca iz ruke u ruku, i pitam se hoću li i ja skuriti na živce. Za sada sam supercool i na njen plač letim s veseljem ne bih li joj gurnula cicu u usta i ponovno ispunila misiju dana.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom