Svakako ćeš napraviti sve što možeš u okviru svojih mogućnosti i mogućnosti onog što se kao terapija nudi.
Ipak ima nešto i u ovoj tvojoj zadnjoj rečenici - povremeno ćeš morati stati i pogledati svoje dijete kao obično dijete jer joj se neće uvijek sviđati da je gledaš kroz specijalističke, edukativne naočale prepune daljnjih planova za terapiju, vježbu, poboljšanja i sl. Ne znam razumiješ li...potruditi se maksimalno, ali i s mirom u duši prihvatiti da ima neka ograničenja.
To je kao kad ja gubim živce što mi je 10godišnje dijete potpuno dezorijentirano u vremenu i prostoru, što baš sve zaboravlja pa je stalno pokušavam "popraviti" i dodatno uvježbati da bar shvati koliko je trenutno sati. A ona mi kaže - mama, možemo li sad samo pričati bez da išta poskrivećki vježbamo?