Ponavljamo, ponavljamo, valjda će sjesti. I na ovo tvoje sam se jučer htjela osvrnuti pa nisam stigla:
Ja to njemu kažem pred prijateljem, nekako mi je ok da i drugo dijete zna da nije tu bespomoćno i nezaštićeno. Mislite da je to krivo? Vidim da to ponekad završi "zloupotrebom", tužakanjem z svaku sitnicu. I ponekad mi se čini kako u strahu da sam prema Tinu previše subjektivna, budem prema njemu i prestroga, a kad sam bila mala, uvijek sam mislila kako moja mama svako dijete brani i hvali više od mene.
I tako to... jako volim kako mi sve roditeljske dvojbe završe na nekom od vlastitih psihičkih problema...