meni je to dojenje vec toliko priraslo srcu, a i lari , tak da uopce ne razmisljam kako cemo prestati, jer bih se pocela bojati da cemo do skole. (iskreno, ne bih bas toliko htjela :D)

nije uvijek bilo tako. jedno vrijeme sam je cak odvikavala jer mi je po noci bila skoro cijelu noc pristekana, a meni kicma u komi. jedva sam cekala trenutak da ju maknem i da se skvrcim kako mi pase.

kad je pocela spavati cijelu noc, odahnula sam. i dala joj skoro uvijek kad je htjela, nekoliko puta dnevno.

ono sto me jos uvijek smeta kod dojenja je kad se probudi ujutro dok se ja spremam za posao, pa hoce sisati inace urla, pa moram lezati s njom dok mi zivci rade jer kasnim.
smeta mi kad se ljudi iscudjavaju. MM se nekad zaleti, pa poznanicima kaze "lara jos uvijek sisa", pa mi dodje da ga trknem ispod stola jer mi se NEDA ljudima objasnjavati. ima ljudi za koje znam da im mogu reci i objasniti, ali ima i onih za koje znam da bilo kakvo objasnjenje ne vrijedi nego te gledaju ko cudoviste.