Mojca prvotno napisa
Uvijek sam bila različita. Po nečemu.
U vrtiću po tome što sam jedina nosila naočale… u osnovnoj školi po tome što nisam imala dedu i baku na selu udaljenom 20 km, već 400 km… pa po tome što smo doma govorili neki drugi jezik, pa po tome što sam imala dva tate… tri bake. I prvo sam bila zbunjena zbog toga, pa sam se sramila toga… a onda sam shvatila da je to zapravo bogatstvo.
Da li me je to obilježilo neki način ili sam se rodila takva, ne znam… no vremenom (i iskustvom, naravno) postala sam senzibilnija prema različitima. Drugačijima.
Jednoga dana u kasnim tridesetima sam postala MPO pacijent. Taman u „Milinovićevo doba“. I onda sam po prvi put shvatila da u svojoj usamljenosti u drugačijosti nisam sama. Da nas ima puno, da nas ima više nego se zna, da nitko ne bira hoće li biti ili ne pogođen nekom od dijagnoza koje vode u MPO. I tad sam spoznala da to što si drugačiji može nekome smetati. Da si ljudi uzimaju za prava svojim svjetonazorom krojiti moju sudbinu. Da nečija religijska pripadnost može odrediti moju mogućnost liječenja. Ali sam spoznala i da postoje ljudi koji se bore i čija snaga može srušiti suludi zakon, koji se bore za sve MPO pacijente… i one koji to jesu i govore o tome, za one koji jesu i šute o tome, za one koji će to tek postati… zapravo bore se za to da držimo korak s ostatkom civiliziranog svijeta kojem tako silno želimo pripadati.
I sad, kako se približava prvi prosinac i referendum, moja tjeskoba koju sam osjetila u „MIlinovićevo doba“ se pojačava… I po prvi put u životu istinski brinem. Brinem do te mjere da mi se ježi koža, da mi kičmom prolaze trnci. U kakvom svijetu će živjeti moje dijete? Brinem hoće li i ona ako bude drugačija po nečemu, a već je drugačija po tome što je „IVF beba“, imati ista prava kao i svi ostali. Kao i oni „isti“. Hoće li možda izabrati imati muža s afričkog kontinenta, pa će imati djecu divne puti i čarobnih kovrči? Ili će možda imati životnu partnericu, a ne partnera? Možda će se zaljubiti u dečka iz Beograda i odseliti tamo? Možda će se zaljubiti u Klaudija, malog romskog dječaka iz susjedne ulice i ostati u kvartu? Možda će htjeti redovito brijati glavu? Možda će se pridružiti Hare Krishna pokretu? Možda će… možda će… I meni je sasvim svejedno što će ona htjeti, ja samo želim da bude sretna u svom izboru.
Smjehuljica je. Baš je. I želim da takva i ostane. Da joj život bude pun tog smijeha… da bude u bojama. U puno boja. Da sve pršti oko nje od boja. Od različitosti.
I zato, zato ću izaći na referendum i zaokružiti PROTIV. Jer želim da moje dijete živi u tolerantnom društvu. U društvu mogućnosti. U društvu jednakosti u različitosti.
Drage moje suborke, kako se vi osjećate po ovom pitanju? Hoćete li vi kao različite podržati različitost ili ćete se praviti da vas referendum ne zanima… ili ćete možda podržati one koji nas ne podržavaju?