Ovo je topic o Dashi?
Bojim se da PROTIVnici ne mogu "izaći na kraj" s ovom vrstom argumentacije, ja osobno ne bih ni pokušavala, ali svejedno lijepim dva light linka, za ZAovce, pa kud puklo:
http://www.jutarnji.hr/strucnjaci-ra...ovima/1140413/
http://referendumsko.info/

Ja sam baš večeras osvjestila koliko mi se jaaaako bljuje od svega, i ja bih u Kanadu. Zbilja mi je zlo da uopće moram ići (a ići ću) na jedan takav referendum, i bljuje mi se od općenite atmosfere oko svega toga.

I kad razmišljam bi li me bilo strah da mi djeca budu gay (a nemam nikakav drugi osjećaj, dvojbu, zebnju i sl. spram te mogućnosti), bit ću brutalna i reći da me više strah da u ovom društvu budu "luka ritz", tj. nisam sigurna je li za njih "bolje" da su gay ili da "slušaju rock".

Koliko se grozim stvari, spotova, izjava i sl. od strane organizatora inicijative; i koliko god s ogromnim simpatijama promatram sve moje glasne PROTIV-FB prijatelje koji se danima trude i viču o ljudskim pravima; istovremeno osjećam nelagodu i zbunjenost pred velikim brojem meni dragih ljudi koji o ovome šute. Tj. osjećaju nešto, ne vole toliko ni ove "medijske ZA", nemaju ružne komentare "to nije normalno, prirodno...", ali neće ni glasati protiv, neće ni izaći vjerojatno. Kao i svima nama, zlo im je od svega, ali njima ipak "nešto u toj priči oko gay pitanja nije ok". Rado bi se držali postrane, u razgovoru izbjegavaju, skreću temu, pa je meni neugodno... ja bih ih istovremeno htjela i razumijeti, ali ih i tući po glavi... Eto, tu je moj problem o "prihvaćanju različitosti". Ne znam kako da prihvatim da nekome nešto nije ok, kad to što im nije ok, zbilja nije ok . Tim više što se ne radi o nekoj "dashi ili željki", nego o meni bliskim i dragim ljudima.

Npr. čitam ovaj tekst i počne mi se sviđati. I onda mi se odjednom ne sviđa... a kako da tom drugom nacrtam zašto?
http://www.bitno.net/vjera/pater-ike...tiv-sam-ovoga/