Glasam protiv!

[seni]

Zuska, mislim da nije poanta u gledanju, da li je netko promijenio misljenje.
Ne znam, kako vi, ali ja pišem, jer jednostavno, ne mogu ne pisati. Ne mogu stajati nijemo i gledati.

Osim toga, sve ovo je produbilo i moj uvid. Ako sam u početku i mislila, da je ovo ludorija, vise ne mislim. Ne ovo nije ludorija nekih marginalnih hrastova, ovo je jedna sustavna priča koja nam poručuje i pokazuje tko će se sve u skoroj budućnosti naći na strani onih kojima ćemo reci:
Sorry, manje ste vrijedni.
Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije.

I nadam, da je svim onima kojima se ne da s referendumom bakcati, kojima je svejedno, koji baš nisu za, ali ni baš ludo protiv, to postalo jasno i da će u nedjelju izaći na biračka mjesta.

[seni]

I jedno veliko hvala Jurici Pavičiću na današnjem tekstu u Jutarnjem.

Davno, davno dok je Hajduk još nešto značio u međunarodnom nogometu, kao mala curka sjedila sam s tatom na tribinama. Igrali su Hajduk i Ajax.

Drago mi je da tata ne mora gledati i slušati ovo sa tribina. Jer ga više nema. I sjećati se kako su mu brata ubili ti za dom spremni. Nije bio ni komunist, ni partizan, bio je dijete, jako pametno i nadareno. Puno su nada polagali u njega.
Mama doduše mora gledati i slušati to isto i sjećati se svog tate koji je bio običan čovjek, seljak, kojeg su zaklali i sa desetcima drugih bacili u jamu. To su bili oni bradati, s druge stane Drine.
Ali dovoljno je pametna moja mama, da zna da je to isto zlo, ista mržnja, isti zločin. Ničega tu plemenitog nema.

A ja se pitam hoću li ikada za svoga života dočekati, da jedan jedini, jedan jedini, od tih naših časnih muževa nogometaša, cijenjenih i poštovanih, i odlikovanih kao ambasadora Hrvatske, koje ne more egzistencijalne brige (neka im je), koji se ne pitaju kako kupiti djetetu cipele, i šeću se u svojim Gucci cipelama i Hermes torbicama (neka im je, drago mi je da mogu)
da jedan jedini
jedan jedini
prekine igru, zaustavi loptu, kad krene skandiranje
uhvati mikrofon i vikne:
ljudi, je li vi znate što to vičete?
i napusti teren.
Napusti teren.

Hoćemo li to ikada dočekati? Ovo je poziv dragi nogometaši.