Jos jedna 'bajka' iz Splita
Sve je počelo tjedan dana nakon termina, taman nakon druge amnioskopije, sve u redu, nema još naznaka kaže doc. A ja nisam ni izašla iz bolnice a već šarafi po leđima. I odem fino doma, mm piše ja štopam, lagani bolovi na 5 pa 7 pa opet 5. MM skuhao ručak, da se ne umaram, oprao suđe i sve stalo! Ujutro opet isto, meni se neda u bolnicu, jer imam osjećaj da to nije to. međutim 31.01.06, 23h počinje pošteno bolit, a meni se spava... I tako sretni odosmo u bolnicu.tamo me prime, ja sva zbunjena, euforična eto napokon naše bebice, nespretno poljubim muza i odoh, neznajući šta me čeka. Obrijana sam bila, tako samo klistir, malo šetnje, a sobzirom da je bila noć, bilo je mista u boxevima, fino me u 1 i 30 skopčaju na ctg (mislim da njega mrzim više od svega). Nema nikoga, a skoncentrirana na trudove dišem, smireno, nemogu vjerovat da je to to! I tamo negdje oko 4 i 30 pritisak na debelo crijevo, već sam pročitala sve moguće priče na forumu tako da znam šta je, vičem zovem doktora uvjerena da ću rodit. Strah me, neopisivo boli, uvjerena beba izlazi, a nema nikog. Onda se lagano stvori doktor, gleda ctg, rastura me u trudu, kaže neće to još, beba se nije spustila i ode. Je prestravljena, dahćem, dišem oću tiskat, nesmijem nema nikog... pa dođe doktor propuca mi vodenjak, vidim zelenkasto, kaže to je normalno, ja pitam kako normalno, znam da to nije dobro. Na ctgu čujem kako se bebacevo srce neopisivo ubrzava kako nadoilazi novi trud, strah bol samoća, neopisivo. Dolazi Naprlitana babica, stavlja mi iglu u venu ja pitam 'šta je to?'. Ona 'drip'.MOLIM!!! Mene moji trudovi rasturaju, otvorena do kraja a ona hoće DRIP!Srećom dolazi doc, kažem neću drip! On srećom kaže ok, ali venu moramo nać za svaki slučaj.Ona se natmuri, ubode me i ode.Neznam koliko je sati, ispregledalo me cijelo osoblje, nije za carski, neznam koliko je sati, jedva užicam labelo od učenica i kap vode da ovlažim usta.Dođe doc kaže ajde tiskajte, on ode, dođe drugi viče zašto tiskate a ja rukama rasturam krevet.Eto napokon nešto kreće, sjetili se oko mene, čujem vakum, dovoze ga, babica skače po rebrima, malac neće vani, pa dođe doc....e a kad je on 'sjeo' na mene.Rezanje nisam ni osjetila, neznam šta je više bolilo skakanje po rebrima. ili izgon.
Moj malac je napokon izlletio!Stavili mi ga trbuh,vidim modar,odjedanput strka vidim babica trči s njim u rukama a on modar... ni glasa....e to boli, da znate samo kako.Srećom donose mi ga još je modar,gleda me okicama sav ošamućen,nemogu vjerovat...moje dijete...tako je nježan..gleda me kao da me vidi i kaže dobro sam mamice..,dolazi pedijatrica kaže malo će pod kisik, ostao je bez kisika u porodu a ja sam lijepo vidila mekonijsku plodnu vodu u 6 ujutro! a rodio se u 12!Šivanje me rastura, krvi posvuda,kažu mora bolit, moramo dobro to sredit, sve je raspucano...i vani i unutra,nisam se ni usudila pitati koliko puntih.(dobro su me sredili, sjela sam 13 ti dan).Srećom bebač je ok, dovode me na odjel niko ništa ne govori. Na kraju sama pročitam da je bila pupčana vrpca oko vrata, mekonijska plodna voda,apgar 7/10 kefalhematom na glavi.
onda bebač dobije temperaturu, gubi na težini, neznaju šta je nemiran. Ja u suzama, šta je sad. Evo šta je- kad su ga donijeli prvi put ruka zamotana uz tijelo-ja-mislila da je to povoj-normalan-sutradan ga nema.neko je zaboravio napisat da je slomljena ključna kost u porodu, pa ga je normalno to bolilo, jadničak moj mali. Kad su to skužili i rekli mi, eto ga opet nose bez povoja-ja vičem-a ona meni-pa to niko nije napisao moram pitat doc-pa kao da bi ja lagala o tome.Nevjerojatno!
Ali sve je prošlo, došli kući, (u bolnici su ga šopali bocom jer su mjerili kako dobiva na težini, nije ni jeo kako treba od boli)neuspjelo dojenje, ragade do krvi, ja u panici on bljuca krv, tek moj pametni muž me umiruje, kaže pogledaj si bradavice, pa to su žive rane.nemogu se namjestit za dojenje, bole punti, rebra nagnječena, boli ko sam vrag...
Moj Doki ima dva ipo mjeseca, rukica je zarasla, prehlada iz rodilišta prošla, i sad je super bebica- srećom bez posljedica od poroda. Inače rođen je 4250/51, mala bombica, a ja sam mala 162cm. A ja se evo i sad ježim kad se sjetim svega...možda sam štagod zabucala pišući, jer se i sad sva tresem od ljutnje. Ali sve je prošlost, i kad me pogledaju one dvije male okice, najslađe na svijetu, sve je prošlost, samo on postoji.3. dan smo izašli, nisam mogla vjerovat da nije ni žuticu dobio. Moj mali BORAC!! Eto je dugačko, ali sad mi je lakše kad sam se ispuhala. Inače rodila sam u Splitu. Moja odluka je:tamo više nikad, mislim da bi pala u nesvjest kad bi ponovo ušla u onaj box...ne,ne odoh je negdje drugdje rodit.
 |
|||
Odgovori s citatom
za malog borca, i za mamu, naravno!
A Boga sigurno ima, jer ni bebac ni ja nemamo nikakvih posljedica, ja sam stvarno super, sjela sam 13ti dan. Ali shvatila sam da (nevjerojatno) su žene gore prema nama rodiljama, one bi kao trebale suosjećat s nama. Meni su u boljem sjećanju ostali doktori nego babice i doktorica koja me je porađala i na kraju vikla na mene što paničarima jer mi je beba modra odnešena. Alo????
kloklo prvotno napisa
pa kad se već krenilo prosvjedovati najbolje nastavit
ono o izdajanju do kraja, pa onda jednoj mami je rekla da pije pivo svaki dan radi b-vitamina!!!! 
ali opet, nas je tu premalo....
