STIGLO NAM JE NAŠE SUNCE SUNČANA

Postoje trenuci koji jednom zauvijek korijenito promjene čitavo naše biće. Upravo takav trenutak je bio rođenje naše male Sunčane…
Priča o njenom rođenju počinje ustvari puno prije trudnoće. Još dok smo se pripremali za trudnoću, pročitala sam nekoliko knjiga zahvaljujući kojima sam saznala što je prirodan porod, što su prirodne sposobnosti žene i kako ih aktivirati i osloniti se na njih. To su bile knjige sljedećih autora: Gurmukh, Ina May Gaskin, Michel Odent. A onda pomalo i Rodin portal gdje saznajem da je to o čemu pišu u tim knjigama uglavnom nemoguće u Hrvatskoj. Ali moguće je u Rijeci! Iako živim na par stotina metara od pulskog rodilišta, suprug i ja smo donijeli odluku roditi u Rijeci jer želimo da rođenje našeg djeteta ne bude trauma ni meni ni bebi nego da bude što ljepši i ugodniji dolazak na ovaj naš planet, što ljepša dobrodošlica i početak.
Stupila sam u kontakt s primaljom Barbarom koja je bila spremna pomoći nam, i organizirala nam je obvezni pregled s 37 tj. kod dr. Finderlea koji je supruga i mene oduševio svojim pristupom. Pristupom punim poštovanja i razumijevanja. Taj nam je susret bio još jedna potvrda da smo na pravom putu…
Prolazili su dani i dani u slatkom iščekivanju u Rijeci, uz šetnje po gradu i Opatiji, Iki, Lovranu, susrete s prijateljima i dva puta lažne trudove.
Stigao je i 3.3. kad je bilo punih 39 tj. trudnoće i bili smo naručeni na pregled u rodilištu. Veselo smo krenuli, pogotovo veselo sam ja osjećala «nešto» u križima. Ne želeći se prerano veseliti, jer smo već proživjeli lažne trudove, idemo u rodilište vjerujući da nakon pregleda idemo u šetnju. Na pregledu mi rade CTG koji pokazuje trudove! Doktor me pregledava i kaže da ostajem u bolnici. Na moje pitanje zašto, on kaže: »pa, mogli biste danas roditi». Suprug i ja odlazimo na prijavu, ostavljamo podatke, mene hvata neki strah odjednom, jer krvarim od pregleda, jer još uvijek ne vjerujem da su to trudovi, jer boli manje od lažnih od prije neki dan. Nazivamo Barbaru. To je bio prvi test naše vjere…naime, ona i suprug su oboje čitav vikend van Rijeke…čini mi se da je sve krenulo naopako. Barbara mi kaže da je super što su me smjestili na trudničku patologiju a ne u rađaonu i da tražim loptu i da šutim dok trudovi zaista ne krenu jako ili dok mi ne pukne vodenjak. Te njene dvije rečenice pokreću lavinu dobrih događaja. Odjednom je sve opet super. Šaljem supruga da mi donese stvari i knjigu Ine May Gaskin. U sobi sam sa dvije ženskice koje su već danima u bolnici i prilično su bile loše raspoložene. Suprug mi je donio knjigu i domaću noninu štrudlu. Podijelila sam štrudlu sa cimericama i odjednom smo se nekako počele smijati, jesti, nabavile smo loptu, hopsale po lopti, trčkarale ovamo onamo po sobi…kao da smo na nekoj fešti. Ja im govorim da je super datum i da ćemo danas sve tri roditi. Čitam im knjigu Ine May i provodimo ono što ona savjetuje za otvaranje, a to je sve jako smješno. Oko 17 sam legla da malo odrijemam kad sam osjetila kako je nešto puklo u trbuhu. Istovremeno osjećam kako teče iz mene voda. Zovem sestru koja ne vjeruje da mi je pukao vodenjak i daje mi kompresu da to provjeri. Javljam suprugu da krene a trudovi se pojačavaju i konačno prihvaćam da to JESU trudovi. Mojim cimericama kreću trudovi istovremeno! Nakon pola sata odlazim do sestre i kažem joj da imam jake trudove. Stavlja me na CTG i vodi kod dr. na pregled. Dr. kaže «o, pa ovo je već 7-8 cm otvoreno!». Ne vjerujem svojim ušima, pa tek su počeli trudovi, kako? Vode me na treći kat, na klistir i brijanje (bilo je podnošljivo). Slijedi drugi test moje vjere…Stavljaju me na porodni krevet i neka sestra mi govori da imam visok tlak i da sam natečena i da ne vjeruje da će biti kada niti stolac jer sve mora biti u savršenom redu za to dvoje. Ali, dr. kaže da pratimo malo CTG i ako je beba u redu, da ipak idemo u kadu. Suprug je pokraj mene, kroz glavu mi prolazi da je nemoguće da ja rodim na tom krevetu i molećivo pogledam dr. Neka sestra pita «šta vi stvarno jako želite u kadu?». Ne odgovaram ali suprug kaže: «Da». Dr. kaže: «Beba je u redu, punite kadu!» Dolazimo u prostoriju s kadom, osjećam da je ipak sve ok. Na lopti sam dok se kada puni, primalja uključuje radio, ali mi smeta, pa ga suprug gasi na čemu sam beskrajno zahvalna. 19 je sati i ulazim u kadu. Primalja kaže da joj je kraj smjene. Stiže nova smjena i odjednom smo sami suprug, «nova» primalja i ja. Ona se zove Ksenija. Odmah sam osjetila bliskost i kako se uklopila u atmosferu mene i supruga bez ikakvih teškoća. Doživljavam ju kao anđela ili vilu, u svakom slučaju kao neko prekrasno biće koje točno zna što mi paše i svaki njen postupak mi samo pomaže. U prostoriji je uglavnom tišina, a pozadinska «glazba» su kucaji srca našeg djeteta koje slušamo na CTG-u. Ksenijin glas je vodilja koja nas približava susretu s našim djetetom…Moj je dragi «na mjestu» kao i uvijek, i on i Ksenija mi samo pomažu i olakšavaju. Ksenija me svako toliko poziva da dotaknem glavicu koja je svake minute sve bliže i bliže. Zove i mog supruga i on mazi glavicu…Ksenija masira međicu, vodi me u tiskanju…Trudovi su jaki, cijelo vrijeme imam zatvorene oči, između trudova se potpuno opuštam u kadi, čak uživam plutajući, pa onda opet trud…kao da sam na valovima.
Odjednom Ksenija prestaje voditi i kaže da sad radim samo ono što meni štima i što želim. Stižu dr., pedijatar i još neki…znam da to znači da je to to…Izlazi bebica! Vidim glavu i otvorene oči ispod vode…Ksenija mi ju stavlja na prsa i kaže, «Mama, curica je!». Čeka da pupčana vrpca prestane pulsirati. Čujem njen prvi udah, zvuk kojeg nikad neću zaboraviti, nakon toga režu vrpcu…Stigla je Sunčana! Duga je 53 cm, 3920 g teška, opseg glavice 36 cm.
U 20:15, 3.03.2007., na hinduski praznik Holi kad se slavi pobjeda dobra nad zlim, na dan kad je bila pomrčina punog Mjeseca…Sljedeća dva sata su nestvarno prekrasni kao san…Dok mene dr. zašiva (dva «estetska» šava, površinsko napuknuće) tatica nosi Sunčanu, pjevuši joj…Već u 20:45 mi ju Ksenija stavlja na grudi i slijedi prvi podoj. Savršeno je lijepa. Plačem od sreće, ovakva je sreća nemoguća….Zahvalna sam Bogu što nas je štitio i što nam je ispunio naše molitve i podario nam ovo savršeno stvorenje koje je stiglo prirodnim putem, kao što djeca stižu oduvijek. Zahvalna sam što nam je na put poslao Barbaru i dr. Finderlea, što nam je poslao našu vilu Kseniju…

p.s. moje cimerice su rodile u isto vrijeme kad i ja! Ipak sve tri 3.3.