Imate li se s kime igrati?

[chris blue]

Volim kazalište. Gledati predstave, komentirati ih i raspravljati o njima. (isto i s knjigama)

Za dramu mogu naći društvo, ali uvijek moram sama inicirati, predlagati, organizirati...

Balet, manje, ali ajde, ima i tu nešto, isto uvijek moram orati i kopati.

Opera - nemoguća misija. MM ide sa mnom kad je u Hrvatskoj (mora, jelte, nije da bi), a ostali idu po jednom, ali neko stalno društvance koje bi bilo zainteresirano, veselilo se tome - nemam.

U petak sam odlučila otići sama na Ivicu i Maricu jer mi se NE DA ponovno okretati sve moguće brojeve telefona i nagovarati nevoljke na nešto što bi trebalo s radošću i zanimanjem pratiti. Idem zbog tebe. Ma bolje ne idi, onda!

Opera je samo primjer, ali vidim da je slično drugim ljudima s njihovim interesima i područjima. Prijateljica je dugo godina aktivizirala u Rodi, ja bih malo slušala, i brzo zaboravila, druga radi volonterski u udruzi koja pomaže braniteljima, nju to zanima, ja sam jednom došla (kad je društvo organiziralo karte za kazalište) i tak...

Nema smisla kukati nad time, zar ne?

Sve se svodi na to da bih ja da to netko za mene, a ja da samo željno uprem prstom - uuuu, ja bih ovu predstavu, i onu, i ovu! I još bih i inteligentno zainteresirano društvo, umova brzih i smjelih poput živog potoka i dubokih poput jezera u koje se potok u konačnici slijeva, i još bih se lijepo obukla i šljaštila i da se svi lijepo obuku i šljašte i mi smo carevi svog malog svijeta!

Ali eto, idem sama, nešljašteći (kom se šljašti solo, samo mi je neugodno, uredni poluuredski stil will do) i sjedit ću u loži br. 5 desno jer tu kartu mogu dobiti preko dede u penziji u pola cijene (i cijena je faktor ofskroz).

Ali idem. I bit ću dobre volje. Jer nisam ostala doma.

Kak se vi snalazite s srazu idealnog i materijalnog svijeta?