Pozdrav svima! Zadnji put sam pisala prije više od godinu dana ali vas sve redovno čitam i veselim se svakom pozitivnom ishodu i isto tako razumijem vašu tugu kada se ne završi dobro.
Htjela sam s vama podijeliti naše iskustvo s Micro-TESE pa možda nekome pomogne. Ukratko, prije dvije godine je mm dijagnosticirana neopstruktivna azoo, FSH 20, inhibin B 7, testosteron OK. Nama su odmah rekli da tu nema pomoći u obliku bilo kakvih terapija i lijekova.
Od tada smo se psihički pripremali za TESE jer nismo ni znali da netko u HR radi Micro. Bili smo na Rebru kod dr. Hauptmana (koji je više nego krasan doktor) i taman kad smo trebali dogovoriti termin za TESE, saznali smo za Cito u Splitu. Dr. Hauptman nam je rekao da nije znao da se to u Citu radi i neka pokušamo. Sve nalaze smo poslali mailom u Cito i sve dogovorili telefonski. Na dan operacije oboje su nas smjestili u sobu i dr. Schwenner Radovniković (za koju imamo samo riječi hvale za stručnost i za humanost) je napravila pregled i zatim Micro-TESE. Nažalost spermiji nisu nađeni. Bez obzira na to što nam se svijet srušio jer smo sad sigurni da nećemo imati zajedničko biološko dijete, u Citu smo se osjećali paženo, objašnjeni su nam svi nalazi i procedura operacije i stvarno vjerujemo da su dali sve od sebe.
Što se tiče invazivnosti same operacije, napravljen je manji rez koji se vidi na koži te nekoliko (mislim 6) potkožnih rezova na mjestima gdje su se mikroskopom tražili kanali u kojima su se mogli nalaziti spermiji. Sve je bilo pod općom anestezijom i mm je to podnio bez problema. Operacija je napravljena ujutro i drugi dan popodne smo pušteni kući. Osjećao je bol prvih nekoliko dana ali ipak veći osjećaj neugode nego same boli. Nakon 3-4 dana se već normalno kretao, naravno bez većih napora. Eto, naše iskustvo je da ta operacija nije ništa strašno i vrijedi malo pretrpjeti za veće šanse da se nešto nađe. Cijena svega je bila 6.000 kn.
Sad smo si malo dali vremena da prebolimo i da radimo stvari koje nas vesele, da pokušamo izgurati tu tugu. Trenutno nam je jako teško razmišljati o opcijama koje su nam ostale, donacija ili posvajanje ali vjerujem da nam nije suđeno da ostanemo sami.
Rado bih čula koje iskustvo s donacijom, kako je sve to išlo, kako su to vaši muževi proživljavali i kako ste to same prihvatile... Ili ako netko zna gdje mogu pronaći forum o tome (jer nalazim samo o doniranju jajnih stanica).
Nadam se da sam nekom pomogla s informacijom. Sretno!