Zasto bas mi, tocno to sam davno rekla i tada su mi svi spocitavali to. Da, treba pokusati, ali nekako svi te pokusaje dozivljavaju bajkovito i misle da ce uspjeti iz prve, druge ili trece. No zaboravlja se ona druga strana, onaj zivot koji nam izmice, ono zdravlje koje se mijenja, godine koje nam dolaze, a sve to utjece i na odnose. Na zalost, bilo je s nama ovdje ljudi koji su se mucili, pa su si poceli predbacivati i na kraju su se odnosi raspali. Po meni, zaista treba biti bolno realan i stati na loptu i razluciti sto se dobiva a sto se gubi. Da li je bitno "biolosko dijete" pod svaku cijenu, ili je bitna obitelj, suprug/supruga, zivot i suzivot? Nasa dijagnoza azoospermija je jedna od najgorih, zdravstvo tu nema sluha uopce, nepoznato im je u praksi, i uglavnom nam preostaje odlazak u bijeli svijet. U toj situaciji novci su jedan od bitnijih faktora. I tu zaista treba onda biti realan.
Ne bih voljela da netko pomisli da sam pesimist, nisam. Dapace, upravo smo u dogovorima za tek drugi postupak (jer se u medjuvremenu dogodio zivot koji nas je sprijecio) i ovaj ce tkdj biti sa donorom. Ali, to je nasa odluka, koja nije dosla preko noci nego nakon dugog razmisljanja. Izbor nam je bio micro tese ili donor. Tu sam odluku u potpunosti prepustila suprugu. Jedino sto cinim jest da sam uz njega, uz nas, i da nam ne dam da pokleknemo. Danas vucem ja, a vec sutra kad krene protokol i bockanje on ce biti moja stijena.