Osecam se kao da ovo nije stvarnost pod broj jedan.
Pod broj dva, osecam se kao da je ovo najludja i najhrabrija stvar koju sam ikad u zivotu uradila. Samim tim molim Boga da sve ispadne na dobro, sto znaci molimo se samo za zdravlje bebe.
Nisam nikad sanjala da ce mo mi pristati na donatorsku. Mislila sam da nikad necemo odustati od bioloskog deteta, ali ulazimo u godine. Jednostavno smo udarili u zid i rekli sebi "mora se nesto menjati".
Upravo smo svima rekli da sam trudna i ne mogu vam opisati koliko sva nasa rodbina, prijatelji i kumovi RONE suze za nama.
Moj muz meni kaze "nije valjda da su svi ovo OVOLIKO ocekivali".
Moram biti iskrena nije lako ni malo. Kad sam prolazila kroz postupak osecala sam se jadno. Ne znam kako drugacije da opisem taj osecaj. Kako vremene vise odmice, sve manje i manje mislim o toj donatorskoj oplodnji. Moj muz se sporije adaptira od mene i dalje ima nekih komentara negativnih PONEKAD, ali to je totalno razmumljivo i normalno koliko ja vidim po drugim zenama koje su prosle kroz isto. Mozda se sve promeni i zaboravi kad beba dodje.
Eto drage moje, ja vam svima zelim isto ako je to nesto sto zaista zelite. Ljubim vas.