Tina, o tome se puno pisalo i imas zaista puno nasih promisljanja o donacijama. Takodjer i na Potpomognutoj u Ceskoj imas takvih razgovora. Ja smatram da ti nitko ne moze pomoci dok vas dvoje ne sjednete i ne razgovarate. Dugi su to i teski razgovori, mozda ce vam trebati malo vremena sve to probaviti i prihvatiti a mozda ce se razvuci na mjesece. Mozda cete prihvatiti ici na donaciju a mozda necete. No, kako god to bilo to mora biti vasa iskljucivo vasa odluka jer vi cete odgajati dijete, vase dijete. Pitajte se hocete li reci djetetu kad poraste? To je vrlo vazno. Po meni istina ima nacina da izadje na vidjelo. Nasu situacija obitelj zna. Nikad nam nije palo na pamet skrivati, znaju i neki prijatelji. Razumijem zasto vecina ne zeli da se zna, zbog sredine u kojoj zivimo.

Mislim da ima jedan australski web koji se bavi donacijama, saznanjima djece u razlicitoj dobi ili tek po smrti roditelja. Zaista je vrijedno cuti, jer otvara puno pitanja. Kad cujes pricu mladica od 25 godina nakon sto je slucajno otkrio jer je njegovo dijete oboljelo, najezis se od boli koju on prolazi. Odjednom gubi tlo pod nogama jer mu se lagalo cijelo vrijeme. A druga prica u kojoj su braca i sestre od razlicitih muskih donora znaju sve od pocetka, roditelji su im govorili o tome kako su rasli nikad nisu postavili pitanje identiteta.

Treba biti pametan. Jako pametan. Nije to odluka koje se tice samo vas dvoje. I sa rodjenjem zavrsava. Ta prica traje koliko god zivite vi i vasa djeca. Nadzivit ce vas.