Sto kad ne zele ici u vrtic?

[Zorana]

Zorka mi je bila tjedan dana bolesna. I jucer smo ponovo krenuli s vrticem. I jako je lose reagirala. Kaze teta da je citav dan bila tuzna, neraspolozena, tu i tamo je plakala.
Danas je ostala uplakana. Ja se sad uzasno osjecam jer ne znam jel dobro postupam. Zvoni mi u glavi rijec dosljednost i svakakva cuda, a opet ne znam mogu li ista uraditi da joj bude lakse.
Vjerujem da privikavanje ko na pocetku nije neka opcija. Tj. privikavanje takvo da ja ponovo ostajem tamo. A opet, mozda ovako dobijem kontraefekt???
Sta vi radite kad djeca odbijaju ici u vrtic? Danas mi je sva uplakana predlagala da ipak ostane ako to znaci da onda vise nikad nece morati ici.

[Poslid]

I mi muku mučimo s Aleksandrom. Svako jutro moli da ne bi išao jer mu nije lijepo, a kad ga (nakon svilnih objašnjenja) ipak ostavimo, kad dođe doma kaže da mu je bilo lijepo. :/ ALi svako jutro sve ispočetka.

[Paula]

Samo i dalje vodite dijete u vrtić, govorite mu kako će se igrati s drugom djecom i kako teta jedva ćeka da se vrati. Najčešće kada odemo prestaju plakati i igraju se s drugom djecom. Prije ili kasnije moraju se socijalizirati a i sami vrtići su korisni jer djeca uće biti samostalna, razvijaju grafomotoriku, pjevaju pjesmice i sl.

[Zorana]

Mene muci to sto se ona ne igra fino s djecom. BArem jucer nije. Kaze mi teta da je citavi dan bila neraspolozena. S povremenim plakanjem. Ona nije plakala kad sam je ostavljala.
Ali, zato danas jeste.

[Zdenka2]

Logično je da je dijete neraspoloženo kad prvi dan nakon dužeg izbivanja mora u vrtić. Moj M. je isto jučer bio nezadovoljan u vrtiću, jer je zbog blagdana više dana bio doma i bilo mu je lijepo, jer smo svi bili doma, igrali se, išli van itd. Objasnila sam mu da nije tako svaki dan kad on ode u vrtić nego da mi radimo i da mu je ljepše igrati se s prijateljima nego se vuć po kući dok ja moram raditi. I otišla sam ranije po njega, tako smo se dogovorili. Danas će vjerojatno biti sve po starom, jer on zapravo voli vrtić i prijatelje koje tamo ima.

[sorciere]

kikica je išla u vrtić s 3 godine. godinu dana se držala tetama "za skute" - i teško se uklapala. naime, navikla je biti s odraslima.

nekih posebnih odbijanja odlaska nije bilo. u vrtić smo prije polaska - otišli dva puta po 15 minuta, da zajedno vidimo sobe. nikakvog navikavanja nije bilo - jer ja nisam mogla ostajati s njom. ostavila sam ju ujutro, i došla po nju popodne.

odbijanja su nastala kad je teta bila zločesta, kad ju je jedna curica tukla... tetu sam sredila kod ravnateljice, malenu sam pričekala u garderobi kad je bila sama - i objasnila da sam ja veća od nje i da ću ju namlatiti ako kikicu pipne! i to je upalilo.

i meni je bilo teško zato što se nije igrala s drugom djecom, ali ona je tu fazu MORALA proći. ja sam išla na SVOJ posao, a vrtić je bio NJEN posao. ni meni se ponekad nije išlo na posao - ali sam morala ići. tako sam i njoj objasnila za vrtić.

ako ima neki problem - probaj razgovarati s njom da vidiš što ju muči. slušaj ju što priča lutkama, medekima, itd... ja sam jaaaaako puno saznala prisluškujući iza vrata .

ako je špotala medu što ne spava, znala sam po riječniku koja teta je u pitanju. ako se ljutila i prijetila mu batinama - i to sam znala. ako su se lutkice "igrale", pratila sam kakav je odnos među djecom... itd..

ponekad sam se i ja s njom igrala na takav način, s tim da mi je ona govorila što smijem a što ne smijem.

uffff...

[Zdenka2]

Sorciere me je podsjetila - i M. se je igrao situacija iz vrtića i puno sam saznala iz onoga što je govorio rakunu H. Imao je fazu u kojoj smo se svi igrali vrtića i tada sam točno shvatila u čemu su problemi tamo. I kad uleti s nekom frazom ili prijekorom koji ni u ludilu ne bi čuo doma ili kod nonića i none. U par navrata sam intervenirala u vrtiću kad sam mislila da stvari prevršuju mjeru.

[MARCY]

I mi smo imali nedavno slično iskustvo. Sara je 2 tj. bila doma zbog šarlaha. Ja sam radila a Martu sam vodila u jaslice.

Ona je bila doma sa tatom i po cijeli dan su se igrali i to joj je bilo super.

Ponedjeljak, prvi dan u vrtiću dođem po nju a teta kaže da se uopće nije htjela igrati, samo je sjedila u ćošku i ležala na tepihu i žalila se da ju boli grlo.
Kad sam rekla da idemo doktorici, bol je naglo prestala pa sam skužila da je "samo" bila tužna i da smo joj falili. To je trajalo par dana ali sada je opet sve OK.

Ja joj uvijek govorim da mora ići u vrtić jer mama i tata rade i moraju zaraditi kune da možemo kupiti nešta za papati i igračke i sl.

Jednom mi je rekla da je jedna curica plakala za mamom a ona ju je tješila : Pa znaš da mama mora raditi da zaradi kune !

Ja sam joj rekla ako je žalosna neka se malo pomazi kod tete pa je ona tako i napravila, došla teti i rekla :Ja bi malo sjela kod tebe u krilo! Teta kaže da ona nikada nije plakala ali da joj se (valjda kad se sjeti mene) samo zacakle okice, malo se potulji ali to brzo prođe.

Sigurno je da im falimo i da su žalosni kada nas nema, ali mislim da to traje vrlo kratko pa se opet zaigraju i zaborave.

[dijanam]

Zorana, ja mislim da ih treba shvatiti ozbiljno, da ne treba traziti skrivene motive. Ako mozes, ostavi je kuci, ako ne mozes, stisni zube i reci joj da mora.
Ja sam sada kuci i htjela sam ostaviti A. kuci jer smo imali i nesto zajednicki za obaviti ali on je zbilja navalio u vrtic. Ali znam da ce za dan-dva reci: ja danas ne bi u vrtic i ostat ce kuci. A ako budem morala negdje ici, lijepo cu mu reci da mi je zao, ali da mora u vrtic.

[Zorana]

Dijana, meni je problem to sto ja u biti nemam takvu vrstu potrebe za vrticem. Tj. ja sam doma, ali ona mora ici tamo, i radi socijalizacije (mrzim ovu rijec ) i radi njemackog.
Mislim, mora nauciti jezik jer ne zelim da dodje u skolu i onda se suocava s takvim problemom. Sistem mi je takav da moze ostati doma kad trazi. Npr. prije bolesti je inzistirala da ide svaki dan. Da je trazila da ne ide, ostavila bi je. Al strah me to napraviti sada. Jer ne kaze da nece ici danas, nego nece ici vise nikad. Jer joj je bolje kuci.
E sad, u vrtic ide relativno kratko, nepuna dva mjeseca. Adaptacija je prosla super. Problem je nastao sada, nakon tjedan dana izbivanja.
A nije ona tip koji ce otici i pomaziti se kod tete. Ona se izolira i nedaj Boze da je teta dotakne. Npr. odbija i da joj teta pomogne otkopcati hlacice kad ide u wc. Pa trpi i ceka dok ja dodjem.
Kod nje je valjda problem i to sto joj nije kako treba prihvacena u grupu. Znaci, dodjemo ujutro, djeca su vec zaigrana. I onda se njoj tesko prikljuciti nekome.
Danas mi se cinila malo bolje. Isli su u park, rucala je. Kaze i sutra ce ostati na rucku.
Znam da vecina uvijek kaze treba ih pustiti da se suoce s nekim situacijama, da se osamostaljuju itd. Ali nekad me bas strah toga koliko neke stvari olako shvacamo. Recimo, razumijem ja da ona mora ici u taj vrtic. Iz tog i tog razloga. Ali, kako se osjeca to dijete kojem nije ostavljen nikakav izbor? Nego mora pod svaku cijenu ici negdje gdje mu se ne ide. I svi su jednostavno gluhi na te nekakve potrebe, ukljucujuci i vlastitu mamu.
Ja se jos sjecam vlastitih trauma vezanih za odlaske u vrtic. Jer se nesto mora pod svaku cijenu. Pa sam prakticki sve do udaje izigravala nekakvog anarhista. A starije dijete mi jako slici u tim nekim stvarima. I ne znam onda kako da izbjegnem sva ta sr***Jer cim cujem rijec vrtic, odma mi proradi cir na zelucu.
Svi mi trpamo djecu u te nekakve institucije i nastojimo ih prilagoditi drustvenim normama. A opet, nisu sva djeca ista....a izbora se nema puno.
Sta ja naprica sada...

[mala laia]

Znaci, dodjemo ujutro, djeca su vec zaigrana. I onda se njoj tesko prikljuciti nekome.
Možda dolazite prekasno kada su svi već zaigrani!?

Kod nas je dobro to što kada dolazimo po Laiu ne odemo odmah doma nego se još motamo po vrtiću, pričamo sa tetama, igramo sa drugom djecom..., a to smo intenzivnije radili kada je tek krenula! Dolazili bi sat vremena ranije...[/quote]

[Zdenka2]

Zorana, to je tek dva mjeseca, treba proći još vremena da se dijete skroz uklopi. Važan je tvoj pozitivan stav - njima je u vrtiću lijepo, imaju prijatelje i igraju se. Moj M. bi pošizio bez vrtića, iako jako voli biti doma i trenutno njurga protiv vrtića, no to je samo prolazno.

[VedranaV]

Zorana, da li imaš mogućnost da ostaneš s njom u vrtiću barem malo ujutro? Čini mi se kao da njoj ovo JE nekakva ponovna adaptacija. Koliko znam nije to rijetkost ni nakon bolesti, ni kad se spajaju grupe, ni kad je novi prostor, nova teta...

[sorciere]

joj, joj... a ti misliš da ona nema senzore? ako tebi na spomen vrtića "proradi čir", onda draga moja tvoje dijete hvata TVOJE vibre, i prenosi ih na sebe...

sad mi je priča malo jasnija, i mislim da nije problem u njoj, nego u tebi .

dođite ranije, da se i ona počne igrati istovremeno. i zašto nije prihvaćena u grupu??? da li je samo vrijeme dolaska u pitanju, ili možda jezik, ili nešto treće..??

[VedranaV]

joj, joj... a ti misliš da ona nema senzore? ako tebi na spomen vrtića "proradi čir", onda draga moja tvoje dijete hvata TVOJE vibre, i prenosi ih na sebe...

sad mi je priča malo jasnija, i mislim da nije problem u njoj, nego u tebi .

Dobro, ali ako je rado išla dva mjeseca, onda baš teorija i ne stoji?

[Paula]

Zorana moraš biti svjesna situacije u zemlji u kojoj živiš. Tamo se dijete prati još od vrtičke dobi, imaju i opsežne pripreme za školu, njima je vrtić nešto što se "mora" i što ima točno određenu svrhu (svaka godina ima svoje ciljeve koje djeca moraju postići). Tvoje je dijete stranac i to će uvijek ostati, ali ako ranije kreneš s uključivanjem u tu sredinu biti će vam svima puno lakše. Za nekoliko godina dijete će ti krenuti u školu a njemačka gramatika je jako teška i sve te činjenice ti moraju biti vodilja. Ti samo činiš najbolje za svoje dijete.
Slažem se da dijete trebaš dovesti ranije tako da na vrijeme započne grupne aktivnosti a ne da ko visuljak uleti u "scenarij". Bolje je doći i otići ranije nego kasnije.
Isto tako nemožeš uspoređivati naša i njihova iskustva iz vrtića. Neznam kada si i gdje išla u vrtić ali znam da je u moje vrijeme bilo obavezno spavanje, da su me roditelji dizali u 5h da bi bila u vrtiću do 6h ujutro, da su kreveti bili koma, da se ništa nije smjelo ostaviti na tanjuru (ako nisi pojeo juhu na vrijeme u nju ti stavi krompir pa doda i meso ...), da nas je bila hrpa u jednoj grupi, da nismo imali lijepo uređeno dvorište s ljuljačkama zoboganima i pijeskom, da su ti se jako rugali ako si popiškio gaće, da....
Znaj da tvojem djetetu nije tako, da su tete puno bolje educirane, da se djeca ne kažnjavaju fizički. Ma njima je super a mi se žderemo i imamo grižnju savjesti a i fale nam. Ja se spremam polako otvoriti bolovanje pa na porodiljni ali Paula ostaje u vrtiću, nakon spavanja planiram je uzeti i onda je svo vrijeme ovog svijeta naše.

Kao što djeca trebaju nas roditelje trebaju i svoje vršnjake i igru s njima nikako im nemožemo nadomjestiti (osim ako nemaju puno braće i sestara )

[Zorana]

U nasem vrticu kazu da bi bilo dobro dijete dovesti do devet. Znaci, okvirno se drzimo toga. Nije ona jedina koja dolazi oko pola devet, devet.
naravno da ljudi koji rade djecu dovedu puno ranije.
Ali, s ovim da nije prihvacena u grupu mislila sam reci da je ona jos relativno nova. Sva ta djeca idu vec minimum pola godine do godinu u tu grupu. Svi se poznaju. Vec imaju svoje rituale, zna se tko se s kim igra itd. I naravno da joj se tesko prikljuciti nekoj od grupica jer tek je pocela ici u vrtic.
Vazna mi je ta dosljednost. Ali opet, i njezina teta mi je rekla da se svatko prilagodjava svojoj obiteljskoj situaciji. Tj. ako sam ja doma, ne trebam onda inzistirati da pod svaku cijenu ona svaki dan ide tamo. Kaze da je vazna redovitost u vremenu prilagodbe. A inace da nije problem ako ona tu i tamo pozeli ostati kuci.
Ali, ovo mi je problem s kojim se nisam do sada susretala. Nemam pojma. Razmisljala sam o tome da ponovo malo ostajem s njom u vrticu. Ali me svi uvjeravaju da to nije dobra ideja. Skupa s muzem.
Ona ne ostaje tamo citavi dan nego do podne. Ruca s djecom i onda ide doma.

[Zorana]

Ovo za moje ponovno ostajanje, zaboravila sam objasniti. Ja sam jucer kratko bila usla s njom unutra. Ali, svejedno je plakala kad sam otisla. Ova nasa teta misli da su ove prilagodbe nakon bolesti ili odsustva opcenito drugacije. Misli da bi ona svejedno plakala i ako odem odmah i ako udjem unutra pa odem malo kasnije.
ja ne znam sta da mislim.
Pocetna prilagodba nam je stvarno super prosla. Sve smo se uspjele fino dogovoriti, ostajala je rado, nikad nije plakala itd.
Moj muz misli da je ovo sada problem jer ona je sve do sada vrtic shvacala kao igru. Sto je ok. Ali, nije jos ukapirala da je to i neka obaveza. I da je vazno sada ostati dosljedan, a dogovarati se samo unutar okvira ispunjavanja obaveza. Znaci, da joj mogu ostaviti opciju hoce li tamo rucati ili ne, hoce li tamo ostavljati papucice ili ne itd. Ali da bi mi sad bio jako los potez ostaviti je doma dan-dva jer to ne bi rijesilo taj problem u njezinoj glavi, a koji je vezan za vaznost odlaska u vrtic.
A u normalnim okolnostima, tj. kad je dijete nacisto sa situacijom, nije problem ako nekad ne zeli otici. jer ta zelja ne dolazi iz krivih razloga.
Sta mislite o tome?

[dijanam]

ne kaze da nece ici danas, nego nece ici vise nikad. Jer joj je bolje kuci.

Mozda tako kaze jer je ljuta sto mora ici (tako su moji znali reagirati). Probajte raditi kompromise (Ok, ostani danas doma, a sutra ides u vrtic, mozda ti bude zanimljivo...)

dodjemo ujutro, djeca su vec zaigrana. I onda se njoj tesko prikljuciti nekome.

Ovo se mislim dogadja i najadaptiranijoj djeci. Kad je igra vec pocela, grupice su se formirale, tesko se ukljuciti. Pokusaj vidjeti s tetama kad bi bilo najkasnije moguce vrijeme da je dovodis, a da to jos uvijek bude dovoljno rano da se ona stigne ukljuciti.

Znam da vecina uvijek kaze treba ih pustiti da se suoce s nekim situacijama, da se osamostaljuju itd. Ali nekad me bas strah toga koliko neke stvari olako shvacamo. Recimo, razumijem ja da ona mora ici u taj vrtic. Iz tog i tog razloga. Ali, kako se osjeca to dijete kojem nije ostavljen nikakav izbor? Nego mora pod svaku cijenu ici negdje gdje mu se ne ide. I svi su jednostavno gluhi na te nekakve potrebe, ukljucujuci i vlastitu mamu.
Svi mi trpamo djecu u te nekakve institucije i nastojimo ih prilagoditi drustvenim normama. A opet, nisu sva djeca ista....a izbora se nema puno.
Sta ja naprica sada...

Sto god ti se cini da naprica meni se cini da si samoj sebi dala odgovore u ovih nekoliko misli
I cini mi se da nema "krivih razloga".

Ali opet, uzmi sve moje komentare s rezervom jer vas slucaj promatram kroz prizmu svoje djece, a ti ipak pricas o svom djetetu koje poznas najbolje.

[Paula]

Nebi bilo loše da provjeriš kod teta u koje vrijeme dolazi više djece istovremeno (npr kod nas u grupi između 8:10 i 8:20 dođe više djece nego u periodu od 8:30 i 9:00) pa je vodi u to vrijeme. Ja ti nebih savjetovala da malo idete u vrtić a malo ne jer je to kontraproduktivno u periodu kada dijete nije u potpunosti adaptirano. Paula je isto u početku jurila u vrtić a onda joj je tek nakon mjesec dana došlo iz guze u glavu pa je počela s plakanjem i negodovanjem. U potpunosti se adaptirala tek nakon 4-5 mjeseci. Nedugo je bila bolesna pa smo izostali 2 tjedna iz vrtića i sad je opet problem s adaptacijom. Jedan dan sam je u šali pitala (nakon što je rekla da neće u vrtić) hoće li se mama ići igrati u vrtić - ona je tu opciju veselo pozdravila ali nije više spominjala - kada sam je ostavila i otišla na posao nastala je prava drama (nije došla k sebi tri dana). Od tada pazim što ću reći prije nego bubnem takvu glupost.
Danas je također rekla da neće u vrtić.
Što ti je dijete starije to mu je teže (barem tako kažu naše tete).
Moja je preporuka da je i dalje redovito odvodiš u vrtić i ne ostaješ s njom (ona ipak nije tamo cijeli dan) dok se u potpunosti ne uklopi u grupu (nakon par mjeseci) a onda kad se dijete bude veselilo odlasku možeš činiti iznimke i povremeno s njom provesti dan bez vrtičkih aktivnosti.

S obzirom da ti dijete treba usvojiti i jezik nakon potpune adaptacije pokušaj je ostaviti i pokoji dan i malo duže.

[sorciere]

paula ti je sve rekla .

[dijanam]

Što ti je dijete starije to mu je teže (barem tako kažu naše tete).

Ne slazem se s ovim. Sto je dijete starije trebalo bi biti zrelije za uspjesno suocavanje s teskocama.

[Zorana]

Paula, mi smo odabrali opciju pola dana s ruckom. Tako da nema toga da je mogu tu i tamo ostaviti i duze. Ne vjerujem da bi to radila.
Sto se tice jezika, ovi nasi pedagozi i ravnateljica su mi rekli da je dvi godine vrtica sasvim dovoljno da se nauci jezik. Oni smatraju da je pola dana sasvim ok. S tim da obuhvaca i rucak kao jedan vazan grupni ritual. Rekli su mi da je drugacija situacija kod onih roditelja koji rade. Ali, da je za dijete optimalno biti u vrticu pola dana. Jer vecina njih je vec nakon rucka kenjkava , neki spavaju, neki ne, i sto se tice igre, opada im interes. Drugim rijecima, dosta im je i hoce doma.

Danas je opet bilo bezveze. Hoce doma i gotovo. Onda su neke djevojcice dosle po nju i uzele je za ruku. Pa su usle unutra. Ali izvana sam je cula kako place. Teta mi je vec prije rekla da joj ponudim kompromis. Pa da joj kazem da cu doci ranije po nju ako ona to zeli. Ali ona nece. Hoce odmah kuci, a ako vec mora ostati, onda hoce da jede s djecom. Teta smatra da je to dobar znak.

Danas mi je teta rekla i to da je jako vazno u takvim situacijama (pokusati) praviti kompromise s djecom. I da je ok, ako dijete nekad trazi da ostane doma, da onda ostane. Ali, da onda pokusam to skombinirati tako da to ne bude npr. petak ili ponedjeljak jer ce onda opet imati dugu pauzu do iduceg polaska.
Ili npr. ako se dogovorimo da ostane jedan dan, a da ce sutra ici, da se onda moramo toga i drzati. Oni meni kazu da je Zorka prosla kroz to pocetno navikavanje. A da je sada sve sto dolazi suocavanje s novim situacijama. I da se tu treba maksimalno prilagoditi djeci, a opet uzeti u obzir tu nekakvu dosljednost.
E da, kaze i daje vazno ne pobrkati pravljenje (losih) kompromisa sa izbjegavanjem problema. Ali, ona ostavlja odluku meni sta je za moje dijete los kompromis. Znaci, moze bit da bi njoj pomoglo da ostane jedan dan doma. A moze bit da bi joj ucinila medvjedju uslugu.
I sta sad? Kako da to procijenim?

[Zorana]

Dijana, ja mislim kao i ti. Vecinom kazu da je mladjoj djeci lakse. Ali, ja mislim da je to tako samo zato sto mladja djeca nisu u stanju toliko izraziti negativne emocije vezane za nesto...

[Paula]

Dijanam ja sam isto bila tog mišljenja ali nekako vjerujem tetama pošto imaju dugogodišnje iskustvo. Neki na poslu čija su djeca krenula u vrtić s 4 god i više imaju ozbiljnih problema pa su ovi naši stvarno mali u uspordbi s tim .
Vjerojatno igra ulogu i činjenica da su tu djecu najčešće čuvali djedovi i bake pa im je teže uklopiti se u igru s vršnjacima. Sigurno je da puno faktora utjeće na socijalizaciju i vjerujem da manja djeca imaju manje životnog iskustva pa drugačije i reagiraju na slične situacije od one koja su starija. Glede izražavanja emocija, svi oni znaju pokazati negodovanje i nezadovoljsto već samim rođenjem - jedino vidim razliku u tome da manja djeca imaju i manje neugodnih iskustava pa valjda jaslice ne doživljavaju odmah kao nešto negativno. Paula je prvi dan bila luda od sreće, sve ju je zanimalo i uopće me nije primjećivala.

Zorana, kod njih je izgleda malo drugačiji sistem s boravkom. Mislim i da ti grupa prihvaća dijete ćim su došli po nju. Daj joj još malo vremena a ako želiš probaj negdje sredinom tjedna ostaviti je doma pa ćeš vidjeti reakciju. Ako će sutradan biti još veći problem onda znaš da je bolje raditi neke druge kompromise (obečati joj nešto poslije vrtića što ju veseli tipa igraonica, sladoled ili nešto treće

[Zorana]

Samo kratki izvjestaj od danas: Nakon petnaest minuta plakanja, doslovno se bacala po podu i vristala, oni su je vukli unutra. Uzas.
Tamo me svi uvjeravaju da ne smijem upasti u tu zamku!!! da ponovo ostajem tamo s njom. U komi sam, ne znam vise sta da napisem.
Njezina teta mi kaze danas da misli kako Zorka tek sada pocinje shvacati da ce tamo morati ici redovno i da je to problem kod nje. Ali, da taj problem ima vecina djece. Ipak, takvu reakciju nisam ocekivala. Sad se osjecam ko najgori roditelj na svijetu.

[mamaS]

Mi smo cijelu prvu godinu bili toliko bolesni da smo bili 1 tjedan u vrticu pa 2 tjedna doma i onda opet privikavanje. Bilo mu je grozno ali smo upornoscu izdrzali. Nije uspio niti popamtiti kako se sva djeca yovu i vec bi zavrsio na bolovanju. A sada i vikendom pita da li je danas vrtic i jedva ceka. Ali prva godina je bila koma. MM je u jednom napadu Iv bijesa popustio i odveo ga iz vrtica k noni, tek tada su bili problemi. Ali eto sada je sve super, izgleda da samo treba izdrzati i jako je bitno uspostaviti dobar kontakt s tetama.

A i djeca kod nas u vrticu imaju naviku da jedni drugi tjese, jer je mjesovita grupa pa onda ovi stariji malo tjese ove mladje, a i pomognu im kod oblacenja.

Da i imamo nekoliko djece kojima su roditelji sjedili gotovo 2 mjeseca u vrticu na privikavanju a ostaloj djeci je to bilo koma. Pa sada nakon gotovo 8 mjeseci jos uvijek tog decka zovu Placko. Mozda su izbjegli traumu odvajanja ali i nakon toliko vremena djeca ga bas ne vole poa mislim da su mu napravili medvjedju uslugu.

[Zorana]

Znaci, nitko ne misli da mi je pametno ponovo se uvalit na adaptaciju? Unatoc vristecem djetetu koje odbija ici tamo?

[VedranaV]

Eto ja mislim. Tim više što mi se čini da ti misliš. A sjećam se i feelinga kad dijete vrišti. Mislim da su prošli dani kad je bilo ok da je adaptacija traumatična.

[Zorana]

A sta ako mi za mjesec-dva opet iskrsne ovakav problem? Recimo, razboli se i opet ista prica?
Oni meni kazu da je ponovna adaptacija losa ideja jer nisu oni vise za dijete stranci. Sto je teoretski tocno. Ali ne i u stvarnosti. Dijete nema bas neko povjerenje u njih. Sto vidim po sitnicama tipa ne dozvoljava im da je vode u wc. S druge strane, vec mi je muka jer znam da ce me tamo blijedo gledati.

[Mamasita]

Ja ne bih brinula hoce li me netko blijedo gledati. Isla bih na adaptaciju, pa ako treba i 10 puta ispocetka.
Mislim da je vazno da napravis ono sto mislis i osjecas da je najbolje za tvoje dijete.

[Natasa30]

Zorana a sta mislis da joj pozoves neku curicu iz vrtica na igranje sebi doma?

[BusyBee]

Znaci, nitko ne misli da mi je pametno ponovo se uvalit na adaptaciju? Unatoc vristecem djetetu koje odbija ici tamo?

Ja mislim da se trebas uvaliti, ako imas mogucnosti (ne moras trcati na posao).

Ali, to jako ovisi o djetetu - kako inace reagira kad zeli nesto dobiti od tebe. Moj i Emin odnos je bio takav da sam ja znala da nije sala/ucjena njeno tuljenje i zapomaganje da ne zeli u vrtic, da zeli ostati sa mnom i sl. vec iskaz njenog uzasa sto joj se opet mijenja rutina (nakon bolesti, duzeg izbivanja). I, osim pocetne adaptacije (kad me tjerala teta van, a da je ne pozdravim pa se ljutila na mene sto joj otezavam posao pozdravljajuci dijete i objasnjavajuci kad cu doci), imali smo dva puta situaciju kada nam je bila potrebna (po mojoj procjeni) blic-adaptacija. I tete su to istrpile jer sam im ja rekla da mi je van pameti da je ostavljam urlajucu i izbezumljenu, ako imam mogucnost ostati pola sata duze ili dovesti je jedan dan na sat -dva igre (a da ostanem s njom). Tete su prihvatile da se po tom pitanju drzim svog instinkta, a ne njihovog "iskustva" (naravno, ja nisam pretjerivala pa visila tamo cijeli dan, niti im se ikad petljala u posao, mislim da smo to Ema i ja odradjivale dosta nenametljivo pa nismo smetale ostalima i klinci nikad zbog mene nisu plakali da sad i oni zele svoju mamu).

Eh da, vracanje u vrtic nakon duzeg izbivanja prestao je biti problem tek u toku trece godine vrtickog staza.

[Zorana]

BB, jel to bio tvoj i Emin dogovor, da budes opet malo s njom pa odes? Kako je ona onda reagirala na odlazak??
Mene strah da npr. kazem da cu biti tamo jos koji dan. I da onda opet pocne plakati kad odlazim. Ne vidim onda sta bi postigla.
Kad je ona tek isla na adaptaciju, dogovor je bio (s djetetom) da ja budem tamo dok se ona ne bude ok osjecala. I funkcioniralo je. Cetvrti dan me poslala u ducan. Kasnije me slala doma. Dok nismo dosli do toga da je samo dovedem i vratim se po nju.
Sad sam toliko neodlucna, nemam pojma sta cu. A da budem iskrena, malo me nervira to njihovo inzistiranje da ja odem. Ono, ko da im je samo cilj da to srezu u pocetku, bez obzira sta je bolje za dijete.
S mojom Zorkom u grupu ide jedna curica koja je doslovno dva mjeseca svako jutro vristala, plakala, bila neutjesna. Sad to vise ne radi, tete kazu da je ok. Ali....ja kad je vidim, vidim dijete kojem je slomljena volja. Mala je jednostavno odustala od svega. A mama je postupala po njihovoj preporuci.

[dijanam]

Zorana, citam i nalazim svoje osjecaje u tvojima (prolazila sam slicno) i zao mi je, vidim da se uzasno lomis. I vidim da sve tvoje sumnje idu u pravom smjeru.

Pitanje je da li je za Zorku bolje da za uspjesno snalazenje u buducoj stranoj sredini poznaje jezik ili da bude sretna u toj sredini koja bi je trebala pripremiti i ojacati.

A ovo sto spominjes za slamanje volje, moram ti spomenuti nesto sto je mene dosta potreslo (primjer je drastican i nema puno veze s tvojim slucajem, ali puno govori o tome kako je protokol cesto ispred srece pojedinca):
U nasem drustvu jos uvijek postoji veliki otpor za integracijom djece s poteskocama u razvoju. Tako je jedna curica s SY Down, koja ne govori, institucionalizirana u dobi od 8 godina. Kasnije sam u jednom izvjestaju procitala kako "sjedi u kutu, drzi krpicu na glavi i ne pokazuje zelju za kucom". Valjda je trebala napisati traktat o svojoj ceznji za mamom pa da je ozbiljno shvate...

[marta]

Znaci, nitko ne misli da mi je pametno ponovo se uvalit na adaptaciju? Unatoc vristecem djetetu koje odbija ici tamo?

Ja isto ko i VV mislim da je sasvim ok ponoviti adaptaciju, tim vise sto to vremenski mozes. I sama sam tako radila i rezulatati su odlicni.

[Zorana]

Evo me s danasnjim izvjestajem.
Dakle, jednostavno nisam mogla zivjeti s idejom da mi dijete tamo ostaje uplakano. A ja odlazim jer moram biti konsekventna.
Sinoc sam malo cackala po nekakvoj literaturi, cackala po netu savjete o privikavanju na vrtic. Pa sam onda vidila da i meni "bliski" autori, pedagozi, whatever, u biti podrzavaju ideje koje i sama imam. To me je sinoc ohrabrilo da odlucim ne pitati ni tetu ni ikog drugog sta trebam uraditi. Nego da trebam pitati dijete.
Jutros smo dosli i pocelo je negodovanje. Ona nece i ne voli vrtic, ne svidjaju joj se djeca itd. Malo smo razgovarali sto, zasto, kako. I ona mi je onda rekla da bi htjela da ja ostanem dok mi ne kaze da mogu otici.
Odem do tete i pitam mogu li kratko uci unutra. Kaze ona ne mogu jer se onda vracamo korak natrag u adaptaciji. Ja pobjesnila. Kaze ona mogu u garderobi. I mislim se, ajde dobro, to mi je nekakav kompromis. Pitam dijete jel ok. Kaze ok. Ode ona unutra, dva tri puta poviruje gdje sam. Sjedila sam tu nekih pet minuta, kad eto nje trckara i kaze: mozes ici.
Eto, to je to.
Sad sam ljuta na sebe jer nam je citavi prosli tjedan prosao kako je prosao, a njoj je samo malo falilo da se situacija sredi. Trebalo joj je izgleda samo malo uliti sigurnosti i povjerenja. I to je to.
Malo mi je sokantno da toliko inzistiraju na nepetljanju roditelja. Inace, ima masu vrtica koji forsiraju bas suprotno, tj. ukljucuju roditelje sto vise. Cak tu i tamo zovu roditelje koji imaju vremena da se prikljuce igri.
Valjda imamo peh. U svakom slucaju, odlucila sam i sutra i dokle bude trebalo cekati da mi dijete da zeleno svjetlo da je sve ok.. Tako smo radili i na adaptaciji pa je vec nakon cetiri dana prestala traziti da sjedim i cekam.
Eto, sad mi se to iskristaliziralo pa imam mir. Mislim da bi svako drugo rjesenje za nas bilo pogresno. Prilagodila bi se sigurno. Ali, kako i pod koju cijenu?!

[VedranaV]

Bravo! Super !

[marta]

Eto ga, super.

Ja se najezim od tih pravila za adaptaciju.

[Paula]

Super.
Nažalost, kod nas to ne pali (mi se moramo što prije rastati i onda je ok). Danas je opet plakala i vješala mi se za nogu. Došlo je lijepo vrijeme, pješćanik i vrtuljak su vani, parkić pun djece - tko je još vidio ići u vrtić

[Mamasita]

Super, Zorana bas mi je drago.

[Zorana]

Muz mi je jutros isao voditi Zorku u vrtic. Ona je opet malo negodovala pa je on rekao da ce malo cekati. Valjda su ga malo blijedo gledali pa se, ocekivano , zakacio malo s tetom. Rekao je da se situacija od proslog tjedna vise ne smije ponoviti. Da je sad unisteno i to malo povjerenja sto je dijete imalo u njih itd. Oni su, opet ocekivano klimali glavama i slagali se sa svim sto je receno. Mala mu je rekla, nakon pola sata, da moze otici. I da ce ostati na rucku.
Sada sam razgovarala s ravnateljicom jednog drugog vrtica. Ocajnicki sam u potrazi za necim boljim. Ta zena je i pedagog. Pa mi je rekla kako je jako nerealisticno ocekivati da ce se dijete u roku dva mjeseca prilagoditi na vrtic. I da naravno da je ok vracati se korak unatrag. Jer da dijete "ponavljanjem naucenog" stjece sigurnost i lakse ide dalje.

[Ondrolina]

Podižem temu i molim Zoranu ako mi može ispričati ukratko da li se malena uspjela prilagoditi i kako su prošle ove dvije-tri vrtićke godine. Pitam to u nadi da će me utješiti.

O. ima 2,5 god i više od godinu dana ide u vrtić. Nakon početna dva mjeseca teške prilagodbe sve se unormalilo i s guštom je išao. Zadnjih par dana nakon kraćeg izostanka zbog bolesti drama koja je eskalirala jutros. Nije se htio obući nikako, skidao cipele 6 puta i kad su on i MM uspjeli ući u vrtić i teta ga uzela on je počeo lupati nogama i rukama, a voli tu tetu najviše.
Da napomenem, i prije bi nakon bolesti prolazili laganu adaptaciju, ali uvijek bio ritual da ga ja ili MM držimo, zagrlimo i onda ga damo teti u ruke, on zagrli nju i onda se tako tješi uz lagano plakanje ili tužan pogled.
Danas drama. Zvala sam poslije vrtić i teta veli da se smirio, da joj jesjedio u krilu dvadesetak minuta, da se počeo igrati s djecom, ali nije htio jesti, odbijao prati rukice.. I da svaki put kad vidi da je ona na trenutak slobodna penje joj se u krilo..

[happyness]

evo, i nas čeka ista situacija. krenuli smo u vrtić u 9.mjesecu prošle godine i adaptacija je bila onak...ne super lagana ali ok. malo je uvijek negodovao i plakao kad bi se rastajali ali poslije je bilo ok. inače, on je bježao od djece, plašio ih se pa smo očekivali svašta ali nasreću prošlo je bolje od naših očekivanja. no, jako često je pobolijevao, u 3 mjeseca pio 5 antibiotika, pa nam ej pedica savjetovala da ga malo ispišemo kroz zimu da dođe k sebi, jer jadničak je više bio doma nego tamo. a kroz to razdoblje kad je bio u vrtiću nakon bolesti je isto malo negodovao, ali nakon dan, dva - bilo je ok.

a sada....majko mila...užas i strava. u petom mjesecu idem raditi i počnem ja neki dan razgovor s Lukom, čisto da ga naviknem na tu temu, i da ga pripremim na činjenicu da će uskoro u vrtić. a on...plač, bacanje po podu, deranje...i jedva, ali jedva sam ga uspjela smiriti nakon 1h plakanja tako što sam mu rekla da ne ide danas u vrtić nego tek kasnije. ostala sma šokirana takvom reakcijom, jer tako nije ragirao niti kad je prvi put išao ( a mislili smo da bude ). i taj cijeli dan je plakao, i to bez prestanka, i grčio se, i samo tražio da ga nosimo, morala sam ga uvijek za rukicu držati, kaj god da je radio, i plač, pa plač...naprezanje...i odveli smo ga doktoru. savjetovano mi je da mu više ne spominjem vrtić, ali da se šećemo kraj vrtića i da onda gleda djecu i to sve...

strašno me strah svega kaj bude sad kad krenemo. nemam izbora, mora ići. i danas čitam mu neku priču gdje se spominje škola, pa da mu objasnim kaj je to, velim mu da u školu idu velika djeca, a u vrtić mala. tak je jadan protrnuo i uozbiljio se na spomen riječi vrtić...

znam, moram se ja u glavi srediti, i sjetiti se da bude sve ok., da su tamo tete koje voli i koje su super, prekrasne i sve to...al, tako mi ga je žao što mora tak biti...

[L&L0809]

ne znam da li ce vam ista pomoci, ali da vam kazem kako je moj L. s godinu dana bez problema krenuo u vrtic - tata je odradjivao adaptaciju.

silom prilika, jer sam ja morala na posao (nisu mi dali godisnji) MM ga je tjedan dana vodio u vrtic, da bi 5.dan ostao cijeli, tako da je nama adaptacija trajala samo 4 dana.

da sam ga ja vodila, najvjerojatnije bi osjetio moje podvojene osjecaje pa bi se to i na njega odrazilo - cak i sada kad ja dodjem po njega u vrtic, trci prema meni da ga nosim, a kad MM dodje po njega, najnormalnije se nastavi igrati u grupi i onda lagano doseta do njega, tipa: "sad sam spreman, poigrao se jesam, sad mozemo ici!"

tako da, ako ikako mozete, upregnite VM za vodjenje djece u vrtic, mozda ce i djeca to lakse prihvatiti.

sretno!

[happyness]

da, to je super ideja, ali mm ide na posao ujutro u 5:30, a dolazi doma oko 18h tak da je za nas neizvediva...

a ništ, nekak se samo nadam da će to moj Luka proći ok, usprkos ovom novom ponašanju na spomen vrtića. iznendili smo se prvi put, pa se eto nadam da ćemo se i ovaj put.... da, nadam se najboljem a očekujem...neću ni napisati... jooooj, moram se srediti, skulirati..ne smijem ovak razmišljati...

[gitulja]

Zorana, dva mjeseca je ipak kratko vrijeme. Gita je cijeli prvi mjesec plakala kod rastanaka, prva dva tjedna bila jako tužna i u grupi. Nije čak ni dobro jela, nemirnije je spavala po noći ... Negdje pred kraj prvog mjeseca u vrtiću se njeno ponašanje promijenilo preko noći. Odjednom voli ići.
Nakon prvih mjesec dana su se zaredale bolesti, pa je malo išla u vrtić, pa malo bila doma. I tako 2-3 mjeseca, par dana vrtić, tjedan-dva doma. Ponekad je kod povratka bila tužna, a ponekad se vidjelo da se baš poželila vrtića.
Sad ide već duže vrijeme "u komadu" i danas se rasplakala. Primila se za mene i traži da ju malo ponosam, ja to i napravim. Ali ona se i dalje ne da teti. Odlučila sam na to ne reagirati, to je kriza. kad sam izašla vidjela sam da ne plače ali još se nije igrala.
U utorak smo imale dramu oko buđenja jer u ponedjeljak nije spavala popodne, ali sam ju svejedno odvela.
Moje je mišljenje, samo moje, ne stručno, da nije dobro ostavljati dijete doma kad poželi. Mislim, ja ne mogu ići jedan dan na posao, pa drugi ne. To što ti ne radiš nema veze, u školu će morati ići svaki dan. Vrtić je po meni mjesto gdje se uči da je nešto tvoja obaveza, i da ne možeš ići samo onda kad se tebi ide.
Gita isto ide na pola dana, ali ide svaki dan (osim kad je bolesna) iako imam mogućnosti da ju pričuva baka.
Već sam jednom napisala da mi je sestrična koja je odgajateljica rekla da najviše problema s adaptacijom imaju ona djeca čiji roditeljiregiraju na plač i scene popuštanjem i ostavljanjem doma. To onda postaje način da se dođe do željenog cilja.

[ljerka]

U vrtiću ne može sve biti po njihovom, za ostvarenje neke želje mora se čekati red, teta nije samo njihova, cijeli se svijet preokrene jednom riječju, no na to se treba naviknuti, a najbolje se navikava tako što se ide u vrtić. Najvažnija je dosljednost jer jednog će dana krenuti u školu, a naučeni se obrazac teško mijenja.

[jemma]

Ljerka (napisa)

U vrtiću ne može sve biti po njihovom, za ostvarenje neke želje mora se čekati red, teta nije samo njihova, cijeli se svijet preokrene jednom riječju, no na to se treba naviknuti, a najbolje se navikava tako što se ide u vrtić. Najvažnija je dosljednost jer jednog će dana krenuti u školu, a naučeni se obrazac teško mijenja

Ovo potpisujem.

[L&L0809]

Već sam jednom napisala da mi je sestrična koja je odgajateljica rekla da najviše problema s adaptacijom imaju ona djeca čiji roditeljiregiraju na plač i scene popuštanjem i ostavljanjem doma. To onda postaje način da se dođe do željenog cilja.

zbog toga se djeca roditelja koji su prisiljeni vratiti se na posao najlakše adaptiraju na vrtic - jer ni roditelji nemaju podvojene osjećaje, jer znaju da se to mora. nikakav plac nece sprijeciti zaposlenu mamu ili tatu da ostave dijete u vrticu - iako je meni par puta palo na pamet da svog L. vodim sa sobom na posao