 |
|||
Drage moje, prije godinu dana moj svijet se srušio. Ostala sam udovica, suprug je preminuo sa 40 godina.
Nekako i danas, nisam još svjesna što se dogodilo.
Imam djecu, 6 i 9 godina, oni me drže na površini. Ali, usamljena sam, jako, fali mi moj muž.
Najgore je ovako kasno navečer. Kako da izdržim ovo, hoće li ikad biti lakše?
iz iskustva , čeka te jako težak period gdje ti trebaju svi koji ti nešto znače u životu, ne budi sama , odnosno gledaj provesti vrijeme s ljudima kojima je iskreno stalo do tebe,ja sam udovac 5 godina s 2 djece , sad im je 9 i 14 , ostao udovac u 40 godini, tek unazad godinu dana sam počeo pomalo opet živit i okušavat neku sreću, period tugovanja i svega ostalog je put koji svako mora proći, i dok ne odluči okrenuti stranicu , a to moraš kat tad učiniti.
moraš biti spremna početi živit novi život koliko god to sada loše zvučalo, doći će vrijeme kada će ostati samo lijepe uspomene na njega, poštovanje i neka posebna ljubav koji ćeš imati za svoga supruga.
Ja sam sad u početku neke jedne jako lijepe veze, eto nakon 5 godina pojavila se jedna posebna osoba, mada se bojim da će biti jako teško za nju sve to prihvatiti, sve zna naravno, ali je jako teško nekome objasniti šta znači ljubav za pokojnika pogotovo za supružnika, da to ne znači da nekoga drugog manje možeš voliti , ili da su konkurencija ili nešto slično,nadam se samo da će smoći snage da dadne vremenu da vidi u biti ko sam i što sam, ne znam da li netko ima slična iskustva? ne upoređujem ih , na njezina neka pitanja iskreno odgovorim ali to onda obično bude da se kao malo zamisli i udalji od mene, npr kad me upita sjetiš li je ikada? pa naravno da je se sjetim, majka moje 2 djece ,bit će uvijek neko sjećanje i poštovanje prema njoj , ne mogu je izbrisati, i kad joj kažem da je to sad ljubav i poštovanje prema nekome koje bio ti u biti sve rekao bih da ne vjeruje , kao da misli da sam još zarobljen u prošlosti što zaista nije istina. mislim da može samo vrijeme učiniti da bude sigurnija, ako ona to dopusti,razumijem ja i nju i njezine strahove, nije to nimalo lako, udovac s 2 djece , stariji od nje, sigurno joj se milion nekih sumnji mota glavom.
Kako je danas happyagain?
Možemo kontaktirati? Meni je muž umro prije 3 mjeseca.
Žao mi je - pokušaj se povezati još sa nekom udovicom, da se družite, odete na izlet i slično.
Nemam drugi, pametniji savjetSretno!
Dragi svi,
prije 3 mjeseca sam ostala bez svoje prve i jedine ljubavi, oca svoje troje djece i ne znam kako dalje, doslovno križam dane na kalendaru, ništa me više ne veseli…
Rado bih se povezala s nekim tko me razumije, ako ima netko s kim bih se mogla dopisivati ili razgovarati. Imam 45 godina, muž je tek navršio 54. kad je umro.
Jel moja poruka uopće otišla?
Vjerojatno treba vremena dok ju moderator ne pregleda.Ljubavmoja prvotno napisa
Žao mi je radi tvoga gubitka. Mislim da je već ovaj korak što si se javila i odlučila potražiti utjehu tvoj prvi korak prema iscijeljenju. Psihologija kaže da se tuga mora odtugovati kroz faze žalovanja. Puno iskrenih zagrljaja ti šaljem. Ne gubi vjeru, mnogo odgovora piše i u knjigama.
Ja pisala neki dan i poruka nije otišla. Ima netko tko mi se može javiti? Suprug mi je umro prije 3 mjeseca, ja imam 45 godina.
Cure, žao mi je zbog vašeg gubitka.
Ja sam neke utješne riječi pronašla na forum.hr., mada ni tamo već dugo nitko ne piše.
Ono što je meni najviše pomoglo da se ne predam tugovanju je bila fizička aktivnost, šetanje, trčanje, druženje. I dan danas je tako, samo sada uživam u tome nije više samo alat da preživim dan.
Procitala sam prvi tekst koji ne postavljen davno i kao da sam ga ja pisala.
Ostala sam udovica, muz je bio bolestan i kada smo se vencali, nadala sam se najboljem, dobili smo kcerkicu i na kraju nas je napustio. Imamo sve sem njega… kako izgleda zivot poslije? Kako detetu to objasniti? Kako se ponasati?
Ovo kao da sam ja pisala… kako ste sada?
Ja, funkcioniram.
Počela sam pomalo uživati u stvarima koje sam koristila kao distraktore. Da je lako nije, ali ide, natjeraš se jer ako zbog ničega moraš zbog djece biti funkcionalan.
Ostavi svoj email ako želiš ovdje pa ti se javim.
Žene, kako poslati privatnu poruku? Zalutala sam ovdje u potrazi za utjehom od nekoga tko je prošao sličnu situaciju.
Moraš imati više postova.
Otvorila sam grupu na Facebooku pod nazivom udovice. Želim okupiti žene koje su prošle smrt svojih partnera i koje će biti podrška jedna drugoj. Prije godinu dana mi je umro muž, ostala sam sama sa dvoje djece mlade od 4 godine. Želim sigurno mjesto gdje možemo razgovarati o svojoj tuzi, brigama i davati savjete jedna drugoj kako nastaviti život dalje.
Demian, ne mogu pronaći tu grupu. Imaš link ili točan naziv?
Vjerojatno trebaš dobiti poziv u grupu!
Ni ja ne mogu naći grupu na facebooku, može pomoć?
Ima li tu koga?
Na facebooku grupa Udovci i udovice Hrvatska, javite se.
Ono sto je meni pomoglo je gomilanje obaveza, odlasci na trening, aktivirala se sa setacima, planinarima.
S hrpom ljudi sam isla na kavu, druzenja.
Trazila sam i gradila neki novi i drugaciji zivot.
Istina da mi se tek nakon cca 3 godine prestao javljati taj grozan osjecaj besmislenosti zivljenja, sve sam se zapravo tjerala, osim roditeljstva i posla.
Ti svojoj djeci jos uvijek i uvijek ces
im trebati.
Ja opet nisam nasla grupu.
E, da.
Onog trena kad sam shvatila da se na sve moram tjerati- potražila sam stručnu pomoć.
Ovo sve o čemu pišete je zapravo depresija, a depresija je ozbiljna bolest.
Potražite stručnu pomoć.
Mene i moje dijete je spasila.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Čitam temu, ima nas koji smo izgubili suprugu. Moja je iznenada preminula prije osam mjeseci. Svi planovi su nam bili zajednički, dani budu nekad bolji, nekad gori. Djeca, posao, obaveze olakšavaju svakidnevnicu ali ogromna je praznina...
Žao mi je. Ako ste se slagali, kao ja sa svojim suprugom, potpuno Vas razumijem. Meni ni nakon skoro 15 mjeseci nije bolje, samo me obaveze i djeca guraju dalje. A inače mi je baš svejedno kad ću i ja otići, to ionako ne mogu promijeniti. I djeca će se morati snalaziti bez mene, baš kao što se i ja sad moram snalaziti bez njega, a i oni skupa sa mnom. U životu jednostavno postoje stvari na koje ne možemo utjecati, situacije kad smo potpuno bespomoćni. I te stvari i situacije se mogu dogoditi svakome od nas i u bilo koje vrijeme. Nismo vječni ni neuništivi, nažalost.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom