Udovci/udovice

[Nightswimming]

Idem psihoterapeutu i uključila sam se u online grupu podrške. Svi oko mene misle zapravo da se dobro držim, a valjda i je tako. Mislim, stvarno mi je deplasirano non stop vrtiti jednu te istu priču i ljude zamarati. Sve je jasno, svi znaju što se desilo i šta da sad stalno ponavljam da sam tužna, da mi nedostaje, nekako mislim da se to podrazumijeva. Pa onda svako jutro duboko udahnem, nabacim osmijeh i "odradim" svaki dan kao što sam činila i prije. Zato mi je bitno da imam psihića i cure s kojima onda mogu razgovarati o tome kako se osjećam.

Hvala svima na podršci <3

[krojachica]

Moje su dvije jako bliske prijateljice u zadnjih par mjeseci ostale udovice.
Nijedna od njih nije nimalo na to bila spremna jer se je dogodilo u sekundi, bez ikakve najave.

I u jednom i u dugom slučaju bio je to uobičajen dan u kojem u jutro ustanemo, odvedemo djecu u vrtić, školu,
odemo na posao, a navećer njega, mladog i savršeno zdravog, više nema.

Gledajući to iz vrlo velike blizine, vidjela sam da je jako bitno da se, koliko je to moguće okružiš ljudima, da dosta pričaš o tome, plaćeš,
da iz tebe izlaze sve te emocije. Nemoj se ustručavati o tome pričati pred ljudima koji te okružuju. Nemoj to nijekati jer to je život. I tvoj i njihov i svačiji.

Izlazi puno van sa djecom, idite u posjete, ne odbijaj niti jednog prijatelja ili rođaka koji želi doći k tebi, zovi prijatelje k sebi na druženja.

Vjerojatno si i sama zaključila da život mora ići dalje.
Znam da je teško i emocionalno i logistički, ali s druge strane djeca će na tebe djelovati terapeutski jer jednostavno zahtjevaju da se njima zaokupiš.
Sve njihove male "gluposti" koje se svakodnevno dešavaju i koje moraš rješavati tebi odvraćaju misli i nekako stišavaju bol.

I oni nekako brže idu dalje. Mada je bol u njima, život ih brže vuče naprijed, u nove aktivnosti: u parkić, druženje, na rođendan itd.
Umjesto filmova i priča u kojima se obrađuje tema samog gubitka roditelja, čini mi se da su u ovom slučaju možda bolji oni koji jednostavno obrađuju temu
normalnog života jednoroditeljske obitelji, tipa crtić dr. Martini (radi se o normalnim i zabavnim dogodovštinama obitelji koja živi sa tatom i djedom, a mama i baka su prije umrle). Ovo je samo primjer, vjerojatno ih ima još puno. Ali treba ih pripremati da će njihov život biti normalan. Jer svaki je život normalan, koliko je i nenormalan.

Nadam se da će ti slijedeće zvučati barem malo utješno:
Jučer ja nazovem frendicu kojoj se je ova tragedija prvoj desila, dakle prije nekoliko mjeseci, a ona trenutno puno bolje volje nego ja (jer meni je u glavi ova druga tragedija koja se je desila prije samo par dana i sprovod i sve oko toga je još jako aktualno).
I naš razgovor krene u skroz neke uobičajene životne stvari, male radosti, "gluposti", zezancije i na kraju je ona mene oraspoložila.

[Nightswimming]

Da, život doista ide dalje. Ali to više nije isti život. Baš je to dobro napisala Eris citirajući svoju mamu "Teško je koračati sam kad si naučio šetati u dvoje." Nisam se zavila u crno, skrila od svijeta - upravo suprotno. I svjesna sam da ima puno tragičnijih situacija od moje, ne samosažaljevam se. Kako reče jedan moj virtualni poznanik - tog dana smo umrli oboje. Njega smo pokopali, a ja još moram ostati ovdje još malo i valja mi to vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način. Uvijek mi je pred očima ona zadnja scena iz Titanika, ako se sjećate, kad su u kadru fotke - što je sve Rose vidjela i doživjela u svom dugom životu, a u srcu joj je cijelo vrijeme bilo samo jedno..

Hvala puno na savjetu za crtić, nisam se toga sjetila. Iako, tek sada primjećujem koliko u bajkama i pričama zapravo ima udovaca i udovica.