 |
|||
|
|
|||
Kosjenka, zao mi je, drzite se!
Draga jos jednom iskrena sućut
Vjerujem da ce ti se na temi javiti netko tko je imao gubitak zivot.partnera jer mislim da samo netko tko je nazalost dozivio istu tragedijumoze u potpunosti razumjeti kako se osjecas i kroz kakve faze zalovanja prolazis.
Kada je proljetos moja jako dobra prijateljica umrla, njen muz je ostao sam s njih dvoje 8 i 10 god. Ona se hrabro borila 2 god s bolescu.
Muz je kasnije vodio djecu psihologu, a za sebe nije potrazio pomoc jer je smatrao da to moze sam. Mi smo mu sugerirali da ipak s nekim porazgovara jer ogromni je to gubitak. Sada kako su ova luda vremena, nismo se čuli neko vrijeme, pa ne znam jel se nesto promijenilo po tom pitanju.
Žao mi je, Kosjenka. Piši ako možemo što pomoći
Kosjenka, jako mi je žao.
Kosjenka, stvarno mi je žao... Ako bilo što trebaš, javi...
Kosjenka, tako mi je žao.. Također, ako ti treba bilo kakva pomoć, javi.
Kosjenka, jako mi je zao.
Kosjenka, žao mi je. Drži se!
Hvala vam cure. Prošlo je dva mjeseca, još je svježe ali pokušavamo nekako. Život neumoljivo ide dalje, nema nam druge nego živjeti ga kako god znamo.
Krpamo se, nekako, tražimo pomoć gdje god i kako god možemo.
Odnosno ja, za sebe, njih...
Mislila sam da bi mi neka iskustva drugih pomogla, pa rekoh možda znate nekog, za neke grupe podrške o kojima je pokretačica teme pisala.
Saučešće, Kosjenka.
Žao mi je.
Moja dobra prijateljica je udovica. Prije 4 godine je umro suprug.
Vrijeme liječi, ali tuga je i dalje prisutna. Naučila se živjeti s tim. Često se sjeti supruga i s osmijehom priča o njemu.
Djeca su dobila stipendije, ona radi.
Nije bila na nekom posebnom savjetovanju, nekako se zabavila hobijem i pronašla nove zanimacije i nove ljudi koji barem malo zaokupe misli i koji su joj na početku postali "grupa podrške".
Žao mi je Kosjenka.
Kosjenka, moja sućut
Mi smo imali u obitelji slučaj da je covjek ostao udovac sa osnovnoskolcem. 7god kasnije ima novu zenu i jos djece. Zivot pise svakakve price
žao mi je, Kosjenka
Kosjenka, čuvaj se... Bitno je tražiti i prihvatiti svu pomoć koja vam je dostupna. Osim toga, svakako nemoj zaboraviti zdravlje.Kosjenka prvotno napisa
Moj najbolji prijatelj umro je prije više od desetljeća u dobi od 43 godine (maligna bolest). Njegova supruga i djeca isto su se nosili s tim kako su znali, ali svatko od njih suočio se i s posljedicama po svoje zdravlje. Jedno dijete je imalo problema sa štitnjačom, drugo je dugo vremena imalo teškoće učenja, a supruga je isto imala zdravstvenih teškoća. Uzrok tome vjerojatno nije bio samo smrt člana obitelji, nego i njegova dugotrajna bolest koja je tome prethodila. Danas, puno godina kasnije, mogu samo reći da su djeca završila školovanje i imaju posao kakav su željeli. Trauma gubitka oca izgradila ih je kao odgovorne i vrijedne ljude u ranoj dobi. Njihova mama dala je sve od sebe da im bude i tata i mama i svaka joj čast. Ona je utjehu nalazila u poslu dugo godina, a vidim da je tako usmjerila i djecu. Osim toga, uvijek su spremni priskočiti i drugima kojima je potrebna pomoć.
Moje saucesce, Kosjenka.
Moja sucut Kosjenka
Kosjenka, moja sućut.
Moje iskreno saucesce svima. Evo i ja sam nazalost dozivjela iznenadnu smrt svog supruga malo prije Bozica, svoje najvece ljubavi, imam tek 32 godine, a skupa smo bili od moje 16- te. Ostala sam s troje male djecice i trudna u 5 mj. trudnoce. Isto sam zahvalna sto imam veliku obitelj za pomoc, no taj je gubitak nenadomjestiv. Djeca i ljudi oko tebe okupiraju, i neki su dani laksi, neki tezi,ali nema bijega, jutra su najteza, kad te presijece ta grozna spoznaja.
Moja sućut.
Jao Kosjenka, čitam, ne vjerujem, žao mi je...
anouschka također...
Držite se žene
Draga anouschka, iskrena sućut, jako, jako mi je žao
anouschka, žao mi je
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare
Jako mi je žao..držite se,a vrijeme će napraviti svoje
Posljednje uređivanje od spajalica : 23.01.2021. at 09:04
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare
Od cijelog teksta objavljena je samo prva rečenica. Ne znam zašto?
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare Ja sam ostala bez muža prije 18 godina. Dijagnosticiran mu je karcinom i umro je za 3 mjeseca. Imao je samo 28 godina. Meni je bilo 24. Imala sam curicu od 16 mjeseci i bila trudna sa drugom. Živjeli smo u zajednici sa svekrom i svekrvom, jer smo počeli graditi svoju kuću i svaki dodatni trošak nije imao smisla. Znam da sam proživljavala noćnu moru od pitanja što i kako dalje. Kako uopće nastaviti život, život koji je tek počeo i brinuti se za ta dva mala bića.. Koliko god je bila olakšica biti okružen svim tim divnim ljudima koji su mi bili ogromna podrška, počevši od roditelja,mojih, njegovih, sestara, djevera.. toliko je bilo teško plakati kad mi se plakalo, ležati kad nisam imala snage i volje za dalje. Djeca su me održavala na životu. Rođenje druge kćeri je samo po sebi nametnulo drugi tempo, ali i smisao životu. Naravno i prva. Sve sam podredila njima, izgradnji kuće i organizaciji koliko-toliko normalnog života. Najteže je bilo za Božić, rođendane, kasnije sam preplakala prve pričesti, krizme, mature i sve ostale događaje u kojima mi je nedostajao muž, u kojima je nedostajao otac moje djece. I sad često gledam cure i pokušavam zamisliti koliku orazninu one u životu imaju. Kako se one osjećaju. Ali život ide dalje.
E sad... Kažu vrijeme liječi... Možda.. A možda se samo naviknete i pomirite s nekim stvarima.
Ja i sad, nakon toliko vremena imam dane kad bih samo plakala. Sad je samo razlika što više ni sama ne znam jel' mi on i dalje toliko nedostaje ili mi općenito nedostaje netko u životu. Kad je curama bilo desetak godina u meni se javila želja da se sredim i izađem. Počela sam se pitati zar ja ne zaslužujem drugu šansu. Mnoge moje prijateljice tek ulaze u neke ozbiljnije veze i zasnivaju obitelji. Pa meni je tek nešto preko 30. Imala sam par veza u zadnjih desetak godina. Niti jedna nije uspjela i moram priznati da sam poprilično razočarana u muški rod. Ukratko. Prva veza i on me htio ženiti nakon 2 mjeseca. Ja tad nisam bula spremna na taj korak, a on to nije razumio i totalno je ružno i bezobrazno reagirao na tu izjavu. Drugi je bio totalno različit svijet od moga i oboje smo zaključili da ne možemo dalje. Treći je nakon skoro godinu dana veze izjavio da se njegovoj mami ne sviđa moj status i pomisao kako će njen sin odgajati tuđu djecu (djeca su tad već imala 13 i 15 godina) na šta sam ja poludjela. Itd.. Al možda je to za neki drugi post tema... Uh... Najbolje da ovdje završim. Otvorila sam toliko tema da sam se i sama pogubila.. Eto. Borim se. Sa tugom. Sa životom. Sa 100 pitanja. Zašto je umro? Zašto tako brzo? Zašto moja djeca nikad tatu nisu upoznala? Hoću li ostati sama cijeli život? Jesam li sebična ili luda što uopće imam želju imati nekoga? ....
Evo ponovo isti post bez smajlića pa možda se sad u cijelosti objavi... Ako prođe više puta ja se svima ispričavam.
Jako mi je zao zbog svega
Ne, nije uopce sebicno zeljeti imat nekoga uz sebe. Ti si jos uvijek mlada zena i posve je normalno da imas takve zelje.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 24.01.2021. at 00:04
Možda ovo nije tema niti za ovaj post, niti za ovaj forum, al jednostavno imam potrebu ,,pričati,, s nekim. Pročitala sam u par gore napisanih postova ima žena koje mlade ostale udovice i zanima me kako im život izgleda par godina kasnije... Ja u prvih par godina nisam uopće imala želju izaći, drugi muškarac mi nije padao na pamet. Sad su cure već velike, imaju svoje društvo, svoj život, tako da mnoge večeri provedem sama gledajući TV ili čitajući, al moram priznati da mi samoća s vremenom sve teže pada..
Zaokupirala sam se sa jako puno stvari. Imam puno hobija, društveno sam jako aktivna i ljudima sa strane moj život izgleda sve samo ne dosadan, al ja sam došla u fazu da u ničemu od toga ne uživam.. ja samo razmišljam kako ću opet večeras leći u prazan krevet, kako ću sutra sama ići na neki pir, doći ću kod kumova na feštu i jedina biti solo od 20 prisutnih, gledam fotografije na FB i mislim se jeli moja prijateljica svjesna koliko je sretna što je sa svojim mužem opet na snijegu, na kavi, u šetnji...
Pokušala sam pričati sa svojom sestrom o tome. Njen stav je ja bih bila sretna da si ti sretna i da imaš nekoga kad ti to tako puno znači, al nisi sama, imaš cure i budi Bogu zahvalna na tome i na zdravlju.. Sve to stoji.. sa svim se slažem. Al zašto me tako u grudima steže od pomisli kako sam sama skoro čitav svoj život. Od pomisli da će tako i ostati... Očajna sam
Meni je apsolutno razumljivo i prirodno da zelis aci partnera. Djeca su velika, proslo je jako puno od kad si sama. Ako zelis naci nekog za partnerski odnos kreni u tom smjeru.
Ana, nećeš ostati sama.
Ako si otvorena za društvo i novu ljubav, a jesi, doći će.
Najteže je biti star i sam.
Imaš kćeri, ali one će otići i već odlaze i uostalom, to je druga vrsta ljubavi.
Tebi treba partner, prijatelj, osoba s kojom ćeš moći sve ono što sa djecom ne možeš, već samo s partnerom možeš.
Imaš našu podršku.
I piši. Kada ti je teško, piši. Kada si usamljena, piši...
Mi smo ti super zajednica. Ima nas raznih godina i raznih obiteljskih statusa.
I znamo slušati/čitati i savjetovati se međusobno jako dobro.
Ovdje nećeš doživjeti ništa loše pa samo naprijed, piši.
Draga Kosjenka,
Znam da ne postoje riječi utjehe koje bi u potpunosti doprle do tebe u tako kretkom periodu. Da mi je netko nekad i oko prilike rekao što ću sve proći u svojim dvadesetim rekla bi nema šanse to sve preživjeti i ostati normalna. Možda je meni bila olakotna okolnost to dijete koje sam trebala donijeti na svijet, možda je izvor snage bilo dijete koje je već bilo tu i iz ddana u dan zahtjevalo pažnju i ljubav. Možda osjećaj da sam ja ta koja toj djeci treba dati ljubav i majčinsku i očinsku. Ne znam... Samo znam da su me tjerale da ustanem, da se umijem, nasmješim i idem na posao.
Moram napomenuti i to da sam jako religiozna i sigurna sam da je veliki dio snage i volje dokazio od Boga.
A tek pono, prkos... Neće mene nitko žaliti i mojoj djeci neće ništa nedostajati dok sam ja živa...
Diži to dupe, radi, nabaci osmijeh i piči dalje, jer ti to možeš i moraš... To je bio moj moto.
Bilo je dana kad je bilo jaaako teško... Djecu bi odvezla kod bake i vratila se kući i po pola dana plakala, plakala... U jutro bi mi bilo puno, puno lakše... Bilo je dana kad bi sami išla u crkvu i molila (pola molila, pola plakala). Bilo je i dana kad se nisam imala snage militi. Bila sam ljuta na Boga... Zašto se baš meni to događa? Bilo je dana kad sam bila totalno odsutna.. kao prazan list papira, tupa, bez ikakvih osjećaja... Al najveći dio vremena sam se borila za sebe i svoje cure i tako je vrijeme prolazilo i bivalo je sve lakše i lakše...
Sad me more druge brige...
Drži se... Jer ti to stvarno možeš
Moja iskrena sućut. Bit će tu još jako puno teških dana. Ja sam bila totalno izbezumljena od spoznaje da sam trudna. Prvu trudnoću sam skoro čitavu morala ležati.. sad moj muž umire, imam jedno malo dijete i opet trudna... Što ako u svemu tome i ja opet moram ležati... Kako ću sama sutra sa dvoje male djece... Milion pitanja...Na kraju sam shvatila da je ta trudnoća veliki blagoslov... To je bilo baš u tom trenutku potrebno da me drži na površini da ne potonem.
Sve će to biti bolno i teško, ali će vrijeme učiniti svoje, a djeca će ti kasnije biti veliki oslonac u životu. Samo hrabro naprijed..
Draga Ana-ana,
Tanči je napisala jako lijepi post koji bih samo potpisala
Hvala.. Hvala na razumijevanju i riječima podrške. A razgovor ... To je nekad sve što trebam. Na žalost, prijateljice koje imaju muževe su mi velika podrška, al teško me mogu u potpunosti razumjeti.
Hvala vam... Zaista mi znači razmjeniti s nekim pokoju riječDraga Ana-ana,
Tanči je napisala jako lijepi post koji bih samo potpisala
Draga Kosjenka, moja iskrena sućut
Drage nove forumašice, šaljem vam veliku podršku
Iskrena sucut svima, koji ste izgubili voljenu osobu. Slucajno sam pronasla taj forum. Moram vam reci, da vas u potpunosti razumjem i znam kako je sve to tako tesko i bolno. Prije godinu dana mi je umro muz u 48 godini zbog korone (Covid 19). Imam 44 godine i dve curice sad 10 i 13 godina. Zivimo 6 godina u Njemackoj i za sve smo same, moji roditelji zive u Sloveniji. Poslje velike tuge, stresa, posla, papirologije sad vodim najvecu bitku sa djecom jer se jim je zivot brez super tate totalno promjenijo. Djeca vise nemaju reda, problemi sa spavanjem, strah i nemaju volju za skolu, cesto puta su bolesne, mislim da je sve povezano psihosomatski zbog glavobolja, vrtoglavice, slabost, visi pritisak, bolovi trbuha, izostanak skole, bjezanje u svijet mobitela, zatvore se u sobu, hoce mir. Mladja kcerka svaku noc kaze nedostaje joj tata, zasto se je moralo to dogoditi. Moj muz je bijo jako dobra osoba, muz i otac, puno vremena smo provodili zajedno, u svemu nam je pomogo i sve je radijo sa ljubavlju. Imamo jako lijepe uspomene i nedostaje nam puno. Nekad se isplacem, nekad se i nasmijem na neke nase lijepe trenutke i razgovore. Uvijek mislim, da ce doci, da sve to nije istina. Uvijek imam osjecaj i ako ga nema, da je uz nas. Osjecam posebnu energiju i snagu, da sve stvari u svakodnevnom zivotu ipak smognemo. Kad sam zaposlena onda nemam vremena razmisljati. Na poslu radim sa ljudima za koje moram sa puno ljubavi i sa osmjehom na licu brinuti, jer sam po struci medicinska sestra. Taj poso mi je puno pomogo i svi ti dobri, zahvalni pacienti. Ali sad su moja najveca briga djeca, da jih izvedem na pravi put. Sad sam u potraznji prave strucne pomoci za njih. Momentalno sam puno pod stresom zbog djece. A kad imam vremena razmisljam o svemu sta se je desilo, pitam se zasto, dali sam mogla ja sta promjeniti, utjecati, osjecaji krivnje, cijelu godinu su bili neki predosjecaji i price o zivotu i smrti, snovi, dogadjaji, vise molitve sa strane muza nego uobicajeno. Znao je govorit, ja sam uvijek reko, da cu mlad umrijet. Ili Albina, ti si meni zivot produzila, gle ovo tu su ti svi dokument ako budes trebala za penziju, ma ja neznam: mislis li, dali postoji sta poslje smrti. Kad umrem mozes me upepeliti, pa cu uvijek biti tu sa vama, stavis me tu. Jos malo pa ce nam biti dozivotna-salijo se je jel bi nam bilo punih 15 godina braka. Sta, da vam kazem i njemu sam rekla to nije kraj, dusa ide dalje. Par puta sam ga nakon smrti sanjalala gdje mi je reko Alibina ja sam ziv, ziv sam. I jos dan danas ga sanjam. Sretna sam, da sam imala priliku takvu osobu voljeti i da smo bili toliko voljeni. Sad si stvarno moj andjeo, andjeo na nebu. Ljubav je vjecna i smisao zivota je ljubav, dobrota, postivanje i empatija. Lijep pozdrav, puno snage svima i samo dragi Bog zna zasto to tako mora biti. Ja sam samo covijek i nista vise. Moje je da se borim, trudim, dajem svoju ljubav. To je sve sta je u mojoj moci.
Draga Albina.
Nemam puno vremena za pisanje, no apsolutno te razumijem u svemu. Djeca ti ulaze u pubertet koji je osjetljiv sam po sebi, svakako probajte se posavjetovati negdje sa psihologom.
Nedostajat će uvijek.
Ja sam se jako usilila pa sam sve probleme rješavala i silovito i odrješito, nedostajao mi je više u lijepim trenutcima. Sad polako posustajem, klinci imaju svaki svoje faze, sad sam u stanju i reći jako mi je teško.
Svakakve faze su pred vama i trajati će jako dugo. A da je lakše, nije.
Ta bol s vremenom nekako smanji učestalost, ali jačina je ista. Probajte zamisliti kutiju sa prekidačem koji i unutra loptu, u početku je ta lopta velika i skroz pritišće taj prekidač s vremenom se lopta smanjuje pa skače po kutiji i sve rjeđe udara u prekidač ali kad udari intenzitet boli je isti. To je najslikovitije objašnjenje na koje sam naišla. Nekako mi je to najtočniji opis emocija, boli.
Cure drage
Drage moje, prije godinu dana moj svijet se srušio. Ostala sam udovica, suprug je preminuo sa 40 godina.
Nekako i danas, nisam još svjesna što se dogodilo.
Imam djecu, 6 i 9 godina, oni me drže na površini. Ali, usamljena sam, jako, fali mi moj muž.
Najgore je ovako kasno navečer. Kako da izdržim ovo, hoće li ikad biti lakše?
Žao mi je - pokušaj se povezati još sa nekom udovicom, da se družite, odete na izlet i slično.
Nemam drugi, pametniji savjetSretno!
iz iskustva , čeka te jako težak period gdje ti trebaju svi koji ti nešto znače u životu, ne budi sama , odnosno gledaj provesti vrijeme s ljudima kojima je iskreno stalo do tebe,ja sam udovac 5 godina s 2 djece , sad im je 9 i 14 , ostao udovac u 40 godini, tek unazad godinu dana sam počeo pomalo opet živit i okušavat neku sreću, period tugovanja i svega ostalog je put koji svako mora proći, i dok ne odluči okrenuti stranicu , a to moraš kat tad učiniti.
moraš biti spremna početi živit novi život koliko god to sada loše zvučalo, doći će vrijeme kada će ostati samo lijepe uspomene na njega, poštovanje i neka posebna ljubav koji ćeš imati za svoga supruga.
Ja sam sad u početku neke jedne jako lijepe veze, eto nakon 5 godina pojavila se jedna posebna osoba, mada se bojim da će biti jako teško za nju sve to prihvatiti, sve zna naravno, ali je jako teško nekome objasniti šta znači ljubav za pokojnika pogotovo za supružnika, da to ne znači da nekoga drugog manje možeš voliti , ili da su konkurencija ili nešto slično,nadam se samo da će smoći snage da dadne vremenu da vidi u biti ko sam i što sam, ne znam da li netko ima slična iskustva? ne upoređujem ih , na njezina neka pitanja iskreno odgovorim ali to onda obično bude da se kao malo zamisli i udalji od mene, npr kad me upita sjetiš li je ikada? pa naravno da je se sjetim, majka moje 2 djece ,bit će uvijek neko sjećanje i poštovanje prema njoj , ne mogu je izbrisati, i kad joj kažem da je to sad ljubav i poštovanje prema nekome koje bio ti u biti sve rekao bih da ne vjeruje , kao da misli da sam još zarobljen u prošlosti što zaista nije istina. mislim da može samo vrijeme učiniti da bude sigurnija, ako ona to dopusti,razumijem ja i nju i njezine strahove, nije to nimalo lako, udovac s 2 djece , stariji od nje, sigurno joj se milion nekih sumnji mota glavom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom