Uglavnom, ako ću im i pomoći, pomoći ću jer želim, a ne jer zaslužuju. I mislim da ako je štednja moj životni stil nije zato neka neprikosnovena vrijednost koju moraju i moja djeca imat.
A to kako se novac troši, ovisi ponajprije o tome što se u životu cijeni. Netko voli imat svoj stan, pa diže kredit na tridest godina, netko cijeni uspomene na putovanja, pa je vječno u ratama, a netko će prodat djedovinu da bi kupio umjetničku sliku, dok će netko 10 dana u mjesecu fino jesti i popit u ugodnom društvu pa do karaj mjeseca brojat dane. Ne znam kako bih ja mogla suditi što je bolje za druge, pa ni za svoju djecu.
I apri, ja ću isto tako biti ispod 55 kad moji odu... Ako odu od kuće u neko razumno vrijeme...