A ne znam kaj bi vam rekla...
Mnogo puta sam razmišljala kako bi bilo lijepo "poludjeti" i priuštiti sebi nešto zaista skupo i ajmo reć nepotrebno.
Mnogo puta sam sa sjetom slušala i promatrala neke prijatelje i poznanike koji su "imali petlju" i kupili auto koji su željeli, a ne koji su mogli, veći stan, opremljen dizajnerskim namještajem, kuću na moru...
Sve, naravno na kredit.
I onda naglo prizemljenje: aute im zaplijenile leasing kuće, stanovi su im na "bubnju", kredite im otplaćuju jamci...
...a mi? Mi smo i dalje isti i tu gdje i prije i sad ti ljudi koji moraju napustiti svoju prekrasnu kuću s bazenom meni govore: blago tebi, ti imaš stan, a mi moramo u podstanare, kod roditelja i sl.
I znate kaj: ne treba mi ni LV torba za kojom slinim godinama ( a mogu si ju priuštit, nije da ne mogu, ali ipak imam neku zadršku) ne treba mi ni X 6 za kojim se svaki put na cesti okrenem, ma ne treba mi ništa.
Samo miran san, a to nema cijenu.