casa, svida mi se to sto pises.
u principu puno je tu i objektivnih i subjektivnih okolnosti, svjesnog i podsvjesnog sto definira nas odnos i prema stednji i prema novcu.
 |
|||
|
|
|||
casa, svida mi se to sto pises.
u principu puno je tu i objektivnih i subjektivnih okolnosti, svjesnog i podsvjesnog sto definira nas odnos i prema stednji i prema novcu.
jelena, mislim da si me pogrešno shvatila i citiralajelena.O prvotno napisa
Kada smo kod sunčanih naočala, ovisi kako gledate na cijenu.
Ja sam pred desetak godina kupila dvoje na sniženju, jedne Dior a druge P. Carden (bile oko 1000 kuna) i nosim ih cijele godine, već godinama.
Ali ih i čuvam, dok je npr. moje starije sunce uspjelo u roku keks uništiti Esprit-ove koje su bile 300-tinjak kuna.
ok isprika
ali sve ovisi kakve naočale trebaš, inače kolko sam shvatila radilo se o pravim a ne o sunčanim naočalama
Posljednje uređivanje od jelena.O : 09.01.2014. at 16:00
Ja svome skoro pa isključivo odjeću poklanjam jer si sam neće kupiti. Da se njega pita imao bi dvije majice i dvoje hlače, jer ne voli ići u šoping, ali vilo se lijepo obući, tako da ja to obavim umjesto njega
Meni je već puno puta ispalo da sam kupnjom skupljega uštedila jer mi traje godinama. Jeftino se brzo raspadne. Skoro za sve vrijedi, a za naočale i cipele pogotovo. Takve naočale možeš preko 10 godina nosit da izgledaju kao nove.Kada smo kod sunčanih naočala, ovisi kako gledate na cijenu.
Ja sam pred desetak godina kupila dvoje na sniženju, jedne Dior a druge P. Carden (bile oko 1000 kuna) i nosim ih cijele godine, već godinama.
Ali ih i čuvam, dok je npr. moje starije sunce uspjelo u roku keks uništiti Esprit-ove koje su bile 300-tinjak kuna.
ja isto kuzim casu
razmisljamo drugacije, ali to mi je skroz normalno, svatko ima drugaciji odnos prema novcu
ja sam za svoje lustere dala mozda 5000 kn, i to mi je bilo puno ali lijepi su mi
vise od toga za njih ni u snu ne bih dala
cizmice ili suncane naocale platim preko tisucu bez problema
vise volim gledat sebe nego luster, I guess :povrsna:
Baš se pitam ima li to veze s godinama.... Kad sam se udavala, dobila sam hrpu obiteljskog zlata s obje strane. Sramežljivo sam rekla da ja to ne nosim (blablabla) a i mama i svekrva su rekle da će to doći s godinama. I bome, 15 godina kasnije, nije da se baš kitim zlatom ali ponekad neki broš ili prsten stavim. Kako opada kvaliteta kože, tako raste kvaliteta nakita, he he he...ja isto kuzim casu
razmisljamo drugacije, ali to mi je skroz normalno, svatko ima drugaciji odnos prema novcu
ja sam za svoje lustere dala mozda 5000 kn, i to mi je bilo puno ali lijepi su mi
vise od toga za njih ni u snu ne bih dala
cizmice ili suncane naocale platim preko tisucu bez problema
vise volim gledat sebe nego luster, I guess :povrsna:
Isto - s vremenom mi je prestalo biti bitno da imam neke moderne prnje ili nove cipele (to biram i baš ne štedim), a postalo bitno da imam suđe odgovarajuće kvalitete. Sve ima svoje razloge. Ali još uvijek promislim da li roba vrijedi tih para koje trgovci žele za nju.
S druge strane, cijelu godinu imam u vidu obiteljsko ljetovanje/putovanja (u 15 godina braka žrtvovali smo samo dva ljetovanja, s dobrom svrhom - kupovinom nekretnine). Trudim se za to skrpati noFce iako ne uspije svaki put. To je kao i hrana - nit vidiš nit čuješ, a često ne žališ para za to. casin luster i Bukovac je bar nešto što se vidi, gledaš si to u kući i znaš na što su pare otišle.
Ja sam sigurna da nemam djecu imala bi stan pun umjetnina.
Dok se nisam udala to je bilo jedino na kaj sam davala pare, e da i na nakit.
Pa isto - gledaš si djecu i znaš kamo su pare otišle!Ja sam sigurna da nemam djecu imala bi stan pun umjetnina.
Dok se nisam udala to je bilo jedino na kaj sam davala pare, e da i na nakit.
Mi ne štedimo ništa jer živimo od jedne plaće, zapravo i kljucamo pomalo ušteđevinu koju smo stekli do sad. Kad smo imali dvije dobre plaće štedili smo puno, nikad nismo trošili na neki luksuz nego na osnovne potrebe, zato sad mirno spavamo.
Moji starci su isto uvijek štedili i ulagali, nikad nisu bili rastrošni, sjećam se kad sam bila mala da je mama uvijek imala popis na što je sve potrošila i vodila računa o tome. Mi živimo u stanu koji sam ja dobila od roditelja i zahvaljujući njima ja nemam ni kune kredita ni duga. Tak da ja isto gledam sad da uštedim koliko mogu za djecu, da se mogu školovati a ne da moraju paralelno s faksom raditi ko konobarice, jer nisam ni ja morala.
Samo ću napisati da sam si ja priuštila put u Južnu Ameriku, jer mi je to bila velika želja. Napravila sam to prije djece i muža, i tada sam jedini out u životu bila u minusu. Izlazila sam iz njega godinu dana. I mislila sam da ću puno više putovati kada počnem raditi, ali mi se poklopilo ratno doba i znamo kakve su plaće bile. Meni kupovina stvari, odjeće, naočala, ništa ne znači. Ali bih spiskala zadnji novčić na putovanje.
stan nam je nedovršen, i nije me briga - je briga me ali nedovoljno pa ću kao i apri radije otići na obiteljski GO. Nemamo niti nekretnine , vikendicu na moru i slično. Ali nemamo niti kredit, i mislim da ga nikada više neću dići, a MM nije htio niti taj jedan. Auto nam ima 12 godina, kada ćemo kupiti novi, nitko ne zna, ali na kredit nećemo sigurno
mm je ovo s autom pametno riješio - nakon što mu je istekao kredit za auto (isto je star 12 godina) nastavio je trpati ratu na štednju, pa se u međuvremenu skupilo za novi auto iste kategorije bez kredita! Nije to neki fancy auto - obična mazda, ali kapa dolje, to je dobar i pouzdan auto.
Sva sreća da smo to napravili, jer u zadnje 2 godine obnavljamo stan, sve malo pomalo, pa ne bi bilo prostora za kredit. Ovako lova čeka u čarapi (tj. uložena je tako da daje neku kamatu, ali da se može do nje bez puno halabuke). Budući da auto dobro služi, nema nikakvog razloga da ga mijenjamo. Kad se počne kvariti, riješit ćemo to, a sve se nadamo i on i ja da će auto voziti kao sada još neko vrijeme. Imali smo samo jedan kvar u ovih 12 godina.
Nažalost tvoja priča potvrđuje da je dobro uvijek imati nešto sastrane.
Možda zvuči bezobrazno ali đaba mi uspomene ako nemam za nepredviđeni zdravstveni trošak ili nešto tako hitno, nepredvidivo, nužno.
Mene uvijek brine da li će štednja ostati dostupna (moji roditelji imali su veselo iskustvo s Ljubljanskom bankom u nekim drugim vremenima) pa se trudimo da baš ne držimo sva jaja u istoj košari.
I koliko god ljudi brundali da je tržište nekretnina ovakvo i onakvo, još uvijek mi se čini da je to pristojan ulog, tko god si može priuštiti.
naša štednja nikako da dođe u prvi plan, posljednjih godina nekako je sve krenulo nizbrdo,
smanjila se primanja,kredit u švicarcima, povećali se troškovi, redovni i izvanredni(od ovih drugih me hvata jeza),
taman kad nešto uspijemo uštekati nešto iskrsne i opet krpanje rupa
bitno je da ne oskudjevamo u ničemu, nema luksuza, ali svi se bave sportskim aktivnostima, idu na izlete, ekskurzije,
kvalitetno se hrane...
kako reče sirius ulažemo u sebe i djecu, tu i sada
hahahaaaŠtedim. Imam kasicu koju ne mogu otvoriti, pa godinu dana u nju ubacujem novce za toplice. Za sebe. Samo za sebe
Inače ne da ne štedimo nego smo u hebenom minusu, mozak bi ti se okrenuo kad bi ti napisala kolikom. Kakva štednja..A je, ima neka stambena ili nešto što smo morali preuzeti kad smo otvarali kredit. Ali to ne gledam kao štednju nego dodatnih 100 kuna mj koje nam uzimaju. Jer pretpostavljam kad dođe trenutak da uzmemo, nešto će se dogoditi s tim novcima, mrak će ih pojestiumireeeem
isto sve..samo smo mi jos gori..mi smo opljackali vlastito dite jer je muzu kasnila placa 5dana... kad je mala vidila da je kasica razbivena i prazna nista joj nije bilo jasno
jos mi samo nije jasno kako je dite od 3ipo uspilo dohvatit kasicu s VRHA ormara...
al vratit cemo joj sve....
ovaj mjesec...
kad ustedimo..AKO ustedimo
mislim da meni nedostaje osobina štednja novaca, no s duge strane nedostaje mi i osobina potrošnjaPonekad pomislim da uopće nisam stvorena za ovo novčano vrijeme.
Mi isto imamo auto od 12 godina i uspjeli smo ustedjeti za novi. Uopce mi se ne da kupiti novi, ovaj je jos OK, al neke stvari s elektronikom ne stimaju bas uvijek. Neki dan mi nije htio prozor otvoriti. To je znak da moramo polako gledati novi. Nasla sam neki koji mi je OK i otisli smo u autokuce, da rijesimo konacno novi auto. Kako ne trosim na garderobu, trgovci misle da nemam novaca. Uglavnom, smijesno mi je kako ulazim u autosalone s preko 100000 kn na racunu, a trgovci me gledaju kao prosjakinju i ne kuze da mi treba malo da izvucem karticu i kesiram auto. Vec ih je nekoliko propustilo priliku prodati mi vozilo. Ne zuri mi se.
U juznoj americi sam bila pred 12 godina. 3 tjedna s ruksakom. Nezaboravno. Sad to zdravstveno ne bih mogla. Sad se motam po Europi. Slika i skulptura imam, vecinu nisam kupila, prvu koznu torbu sam dobila ove godine, sva odjeca mi stane komotno u jedan ormar, ne sminkam se, ne kupujem parfeme, ne mijenjam kilazu znacajno, imamo zajedno 120 kg i ne jedemo puno, svugdje idem jeftinim biciklom, djece nemamo. Trosimo na uredjenje stana i putovanja.
A štedim za ljetovanje, imam službeni auto i mobitel što mi dosta olakšava situaciju. Eto ove godine se ide u Petrčane, u Falkensteinera.
Skijanje ove godine preskočeno, a kakva je situacija moglo bi se preskočiti i naredne godine. Zapravo najveći su trošak djeca, grubo ali istinito. A što ćeš, ne možeš bez djece ...
Neke stvari definitivno dodju s godinama... Kvalitetno sudje, cipele, torbe... Kupujem malo, a ciljano. 2 auta, starija, tu nemamo prostora za ustedu, djecje stednje, u kunama i eurima. Uplacujemo kad i koliko mozemo. Odnedavno i perspektiva ( da muz ni nezna, psssst ). Dobro ce doci za ljetovanje, registraciju i sl.
Mi smo s djecom zapravo dosta ustedjeli jer smo ranije imali puno aktivniji lifestlye. Putovali smo puno, skolovali se uz rad, stalno jeli vani, posjecivali prijatelje svuda po Europi skoro svaki mjesec. Medjutim, zivjeli smo vani, u rentanom stanu, bez auta i TV-a. Nismo tipovi koji pate na marke, tehniku i sl. prolazne troskove.
U usporedbi s Hrvatskom u Turskoj obrazovani ljudi puno bolje zive, i cak i s troskovima oko bebe zivimo jako udobno i mozemo jos ustedjeti. Moj muz je naslijedio stan od roditelja, oboje trenutno dobro zaradjujemo i mozemo ustedjeti. Auto (ne bas luksuzni, ali novi) smo kupili od ustedjevine nakon 6 mjeseci rada.
Slazem se s Anastasijom da s godinama dodju neke stvari. Sad puno manje kupujem odjecu, skoro nista. Ne idemo vise po restoranima kao prije. Prije smo puno putovali, sad putujemo manje.
Kad nova beba navrsi 3-4 godine, opet cemo na backpacking putovanja i oboje jedva cekamo.
Ustedjevinu cemo trositi na obrazovanje djece, pokoje dalje putovanje i nadamo se pokrenuti neki stabilniji biznis jer radim honorarno bez doprinosa, po projektima i sl. kao slobodnjak, i makar to donosi dobre novce, nema nikakve sigurnosti dokad ce to taki ici.
Posljednje uređivanje od Dilek : 01.03.2014. at 19:00
Ne dovoljno. Imam svoje slabosti na koje trošim umjesto da to odvajam po strane za crne dane.
Veli mi striček na placu kak je baka rekla da se štedi dok se ima, kad se nema nema se ni kaj štedit
Bok svima. Ja sam mlada osoba koja je vrlo štedljiva i oprezna s novcem i potrošnjom pa mi je bilo jako zanimljivo i poučno čitati vaša iskustva,savjete i priče. Iskreno me zanima gdje ste, kako ste i u kojem ste stadiju sad s vašom štednjom, planovima i metodama o kojima ste svi vi pisali 2014? Koje metode su se pokazale efikasnima, jeste li još nešto poučno naučili, jeste li uspjeli otplatiti kredit/uštedjeti/ostvariti ono što ste htjeli, što se promjenilo/poboljšalo/pogoršalo od kad ste 2014. pisald ? Voljela bih čuti vaše odgovore.
Osobno kao što već rekoh, volim štediti. Jedno su želje a drugi potrebe, općenito smo jako veliko konzumerističko društvo i sad je više nego ikad teško odoljeti svim proizvodima/ponudama/uslugama s kojim nas bombardiraju preko tv-a, mobitela, laptopa... Osobno se trudim svesti svoj životni trošak na minimum što znači da ne izlazim van, na kave, kolače, pijanke često, možda izađem na kavu jednom mjesečno. Ne jedem na poslu, ne kupujem torbice, š
-štikle, nakit ili išta osim minimalne šminke a
-štikle, nakit ili išta takvoga. Radije ću sad ne živjeti 'raskalašeno' i kupivati MK torbe, dizajnersku odjeću i obuću ili nakit i imati npr u budućnosti za uređivanje kuće bez kredita i zaduženja. Nekad si razmišljam da možda nije u redu da 'ne živim' u ovim mladim godinama, no smatram da nisam zakinuta za išta važnoga i da ću si na toj štednji u budućnosti biti jako zahvalna. Još nisam sigurna za što konkretno štedim, možda za 'okretanje' love jednog dana, dobro investiranje ili poslovnu priliku ili pak uređenje kuće itd. Svakako to nije auto jer mi treba da me preveze od točke A do točke B i ne treba mi nešto zbog čega će me netko gledati drugačije samo zato što imam bmw ili audi. Radije bih imala savršen dom, uređen po mojoj mjeri, energetski neovisan. Zanima me kako ste se ponašali prema štednji u svojim dvadesetim i koliko je novaca u redu imati na štednji ranih dvadesetih?
Posljednje uređivanje od spajalica : 06.06.2019. at 07:29
Mislim da nema nista lose u stednji. Ako voliš, štedi, zašto ne?
X
Jednom davno mi je pala šaka knjiga "Investing From The Heart" i unutra je pisalo da čovjek koji radi treba imati ušteđevinu u visini 6 mjesečnih plaća (ili bolje rečeno - cifru s kojom može pokriti 6 mjeseci životnih troškova) da bi lagodno mogao preživjeti gubitak posla, odnosno vrijeme dok ne nađe novi posao. Ako ima više, može početi ulagati u dionice, obveznice, nekretnine... po želji, ali ovo je minimum.
Ne mogu procijeniti koliko to vrijedi za naše uvjete, ali tko ima mogućnosti - fakat ne bi škodilo imati neku sumu pri ruci.
Iz iskustva - u životu se događa svašta, ima perioda kad je lagodno štedjeti (dok si mlad, radiš, a recimo živiš kod roditelja i nemaš djece), ali i kad je teško (ako si nezaposlen, ako si podstanar, ako imaš malo dijete, ako imaš kredit za stan) i tako dalje. Nemoguće je navesti cifru koja bi bila ok za bilo koga, jer to ovisi o jaaaako puno parametara.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.06.2019. at 14:18
Ja sam teška za štednju koja se osjeti. Žuljaju me novci.
Ali slažem se sa Peterlin. Počela sam sa štednjom prije 2, 3 godine tek, ali ne osjetim je. Zato i mogu. Ne mislim prvo na štednju, pa onda na potrošnju, nego prvo potrošim na sve što sam htjela pa onda tek štedim ostatak.
Imam novce sa strane koji su samo moji, bez obzira na brak. Imamo nas dvoje zajedno novce od svadbe, to nam ide za kuću jednog dana kad se odlučimo na to. Ne znam koliko točno muž ima novaca sa strane, to me ni ne zanima. Znam da ima kredit, to me isto ne zanima.
Ja nemam kredit, imam jedino minuse na kreditnim karticama, ali to ne računam jer ih koristim samo zato što mi je lakše tako.
Imamo kasicu u hodniku gdje ubacujemo sitne novce ali to nije štednja, to damo nekome, prosjacima, uličnim sviračima itd.
Meni se dobro pokazalo imati trajni nalog. Svaki mjesec određena svota s tekućeg računa ide na štedni. Ne jednom nam je glavu spasilo, ako bi uletjeli neplanirani troškovi tipa razbiješ far na autu i slično.
Ovo o 6 mjeseci je mislim jako dobra preporuka i pomaže u većini slučajeva. Na žalost ne pomaže kod neke teže dugotrajne bolesti ili slične nesreće. No većina se uspije snaći u tom periodu. Naravno, očekivanje je da si bar na nuli inače, tj. da nisi u minusu.
A za drugo - kaže se da se štedi dok se ima, samo što je tad teško se kontrolirati, pogotovo ako imaš prvi posao, prva plaća, napokon “svoj”, svoji novci, krenulo te... porastu ambicije. I onda kad te život malo strefi, a većinu prije ili kasnije strefi, pitaš se kako si mogao tako glupe odluke donositi prije
Ja sam ziheraš od mladosti. Tako mi je pao grah. Studirala sam u Zagrebu, a nisam iz Zg, pa je to bilo kojekako... Nisam to tada doživljavala kao hendikep, ali bio je imperativ sačuvati do kraja mjeseca lovu za kartu za vlak da mogu otići doma. Bilo je godina kad smo preživljavali ljetni rok na ličkom krumpiru koji su donijele kolegice, jogurtu i šljivama pobranim uz potok na Trešnjevki. Zvuči zafrkantski, ali ne mogu zamisliti svoju djecu da se tako snalaze. Kad sam počela raditi, gooodinama bila podstanar i bio je imperativ imati sa strane dvije do tri stanarine. Onda je došlo vrijeme kliznog tečaja pa je trebalo plaću čim čim prije prebaciti u konvertibilnu valutu, da do kraja mjeseca ne propadne... Nakon toga je firma otišla u stečaj, a mi smo bili prisiljeni snalaziti se kako smo znali (kolegica radila u hladnjači, ja prala štenge i pekla kolače, kolega prodavao borove za BiNG...svega je bilo). Takve situacije trajno formiraju način razmišljanja. Bolesti i stanja su došle kasnije, ali prije toga su nas financijski ukopala dva porodiljna u komadu s čuvanjem trudnoće. Tada se hrčkarenje iz ranijih godina pokazalo kao savršena odluka, ali bilo je svakako i nisu te rezerve potrajale dovoljno dugo. Bile bi dovoljne za jedan porodiljni, ali dva su nam gadno unazadile financije. Sjećam se da sam razmišljala trebam li kupiti sebi čarape ili bi to ipak moglo pričekati idući mjesec, ufff... Na sreću, pomagao nam je mm-ov nonić. Tada je već bio u domu umirovljenika, a mm-u je rekao "uzmi s mog računa koliko ti treba, samo nek na računu ostane koliko ti treba da me skuriteOvo o 6 mjeseci je mislim jako dobra preporuka i pomaže u većini slučajeva. Na žalost ne pomaže kod neke teže dugotrajne bolesti ili slične nesreće. No većina se uspije snaći u tom periodu. Naravno, očekivanje je da si bar na nuli inače, tj. da nisi u minusu.
A za drugo - kaže se da se štedi dok se ima, samo što je tad teško se kontrolirati, pogotovo ako imaš prvi posao, prva plaća, napokon “svoj”, svoji novci, krenulo te... porastu ambicije. I onda kad te život malo strefi, a većinu prije ili kasnije strefi, pitaš se kako si mogao tako glupe odluke donositi prije
I tako - hrčkarimo i danas, a najbolje od svega je da su i djeca usvojila taj način razmišljanja. Nismo im nikada rekli "nemoj potrošiti, to ti je glupo" ali valjda su vidjeli kako mi živimo i radimo. Nemam pojma. Pisala sam već o tome - osvijestila sam svoju škrtačku komponentu tek kad sam je primijetila kod svoje djece
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.06.2019. at 08:00
Ovako i meni, na nekakav niskorizični fond doduše, a ne na štedni račun. I zapravo super to funkcionira. Rasporedim se s onim što mi ostane, a ovo kao da i ne postoji. S vremena na vrijeme pogledam i uvijek se razveselim stanju
Da, zapravo isto - niskorizični novčani fond.Ovako i meni, na nekakav niskorizični fond doduše, a ne na štedni račun. I zapravo super to funkcionira. Rasporedim se s onim što mi ostane, a ovo kao da i ne postoji. S vremena na vrijeme pogledam i uvijek se razveselim stanju
Kada smo MM i ja bili mladi novci su nas uvijek žuljali, no kada smo dobili dijete nekako smo se preko noći osvjestili.
Kako smo tada bili oboje u minusima, s ratama na kreditnim karticama odlučili smo krenuti korak po korak.
Prvo smo zatvorili minuse, taj proces trajao je oko godinu dana. Za to vrijeme odlučili smo više ništa ne kupovati na rate te otplatiti rate koje su nam preostale.
Kada smo i to odradili poništili smo kreditne kartice. Ne mislim da su nužno zlo ali mi smo htjeli živjeti u skladu s mogućnostima.
Onaj dan kada plaća sjedne na račun, polažemo izvjesni dio na štednju.
Uvijek je dobro imati sa strane jer neočekivane stvari se pojave baš tako neočekivano. Od toga da vam rikne perilica rublja, želite obaviti neki hitni zdravstveni pregled privatno, do većih i ozbiljnijih situacija.
Razmišljam i da su nam roditelji u godinama, tko zna kakva im pomoć može zatrebati. Otkada tako funkcioniramo nemamo više međusobnih financijskih trzavica, nitko nikoga ne okrivljuje, jednostavno je sve skladnije.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom