Ja sam ziheraš od mladosti. Tako mi je pao grah. Studirala sam u Zagrebu, a nisam iz Zg, pa je to bilo kojekako... Nisam to tada doživljavala kao hendikep, ali bio je imperativ sačuvati do kraja mjeseca lovu za kartu za vlak da mogu otići doma. Bilo je godina kad smo preživljavali ljetni rok na ličkom krumpiru koji su donijele kolegice, jogurtu i šljivama pobranim uz potok na Trešnjevki. Zvuči zafrkantski, ali ne mogu zamisliti svoju djecu da se tako snalaze. Kad sam počela raditi, gooodinama bila podstanar i bio je imperativ imati sa strane dvije do tri stanarine. Onda je došlo vrijeme kliznog tečaja pa je trebalo plaću čim čim prije prebaciti u konvertibilnu valutu, da do kraja mjeseca ne propadne... Nakon toga je firma otišla u stečaj, a mi smo bili prisiljeni snalaziti se kako smo znali (kolegica radila u hladnjači, ja prala štenge i pekla kolače, kolega prodavao borove za BiNG...svega je bilo). Takve situacije trajno formiraju način razmišljanja. Bolesti i stanja su došle kasnije, ali prije toga su nas financijski ukopala dva porodiljna u komadu s čuvanjem trudnoće. Tada se hrčkarenje iz ranijih godina pokazalo kao savršena odluka, ali bilo je svakako i nisu te rezerve potrajale dovoljno dugo. Bile bi dovoljne za jedan porodiljni, ali dva su nam gadno unazadile financije. Sjećam se da sam razmišljala trebam li kupiti sebi čarape ili bi to ipak moglo pričekati idući mjesec, ufff... Na sreću, pomagao nam je mm-ov nonić. Tada je već bio u domu umirovljenika, a mm-u je rekao "uzmi s mog računa koliko ti treba, samo nek na računu ostane koliko ti treba da me skuritesillyme prvotno napisa
Ovo o 6 mjeseci je mislim jako dobra preporuka i pomaže u većini slučajeva. Na žalost ne pomaže kod neke teže dugotrajne bolesti ili slične nesreće. No većina se uspije snaći u tom periodu. Naravno, očekivanje je da si bar na nuli inače, tj. da nisi u minusu.
A za drugo - kaže se da se štedi dok se ima, samo što je tad teško se kontrolirati, pogotovo ako imaš prvi posao, prva plaća, napokon “svoj”, svoji novci, krenulo te... porastu ambicije. I onda kad te život malo strefi, a većinu prije ili kasnije strefi, pitaš se kako si mogao tako glupe odluke donositi prije..." Preživjeli smo te godine, a on je umalo dočekao da stariji praunuk krene u školu. Umro je neposredno prije toga.
I tako - hrčkarimo i danas, a najbolje od svega je da su i djeca usvojila taj način razmišljanja. Nismo im nikada rekli "nemoj potrošiti, to ti je glupo" ali valjda su vidjeli kako mi živimo i radimo. Nemam pojma. Pisala sam već o tome - osvijestila sam svoju škrtačku komponentu tek kad sam je primijetila kod svoje djece
 |
|||
Odgovori s citatom