kako mi fali da ne mogu odmah ujutro samo baciti pogled na njega, uvijek to jutro predugačko a sada je još i produženo jer su informacije u pol 2 a prije su bile u pol 1; ali popodne ćemo sve nadoknaditi.
Danas popodne ću malo skočiti kući, uzeti si malo robice, vidjeti kaj se još sve od papirologije mora obaviti, dogovoriti s tatom radove koje smo trebali sada u siječnju, otuširati doma... A opet imam osjećaj da ću briznuti u plač kada uđem u stan bez naše male ljubavi, pa se opet nećkam da li ići ili ne?