Linalena, želim vam svima svu moguću sreću, snagu i strpljenje.
A želim podijeliti i svoje iskustvo: rodila sam blizance, 30+4. Odmah su smješteni u inkubatore, ali su samostalno disali. Ono što me dovelo do ludila je bila činjenica da je njima sa svakim dolaskom vizite bilo sve lošije i lošije. Umirala sam od brige i očekivanja ishoda, dok me nije jedan doktor objasnio par činjenica: nije neobično da oni na početku samostalno dišu, jer na početku imaju snage. Nakon nekog vremena se počnu umarati i trebaju pomoć. Mojima su prvo dali samo kisik, ali onda je uslijedio i respirator. To je očekivano i to je taj 3-4 dan koji su ti spominjali. I moji su imali problema s mokrenjem, s infekcijama, krveranjem u mozgu, ali malo po malo su to prevladali i sada je sve u potpunom redu.
Bili su u bolnici 45 dana.
A ovo što te brine, ostanak ili odlazak iz bolnice: ja sam otišla kući nakon 5-6 dana, jer me okruženje u bolnici psihički jako opterećivalo i negativno utjecalo na mene. Imala sam sreću što nam je bolnica udaljena 10 min vožnje i dogovorila sam da ću dolaziti na podoje 3 puta dnevno. Žalosno je to što da sam ostala u bolnici, ne bih mogla k njima češće od toga (ustvari, mogla bih imati jedan dolazak više), jer su imali strogo posložene termine posjeta. Zato sam zaključila da oni ne gube ništa ako sam ja kod kuće. Koliko god ti se sad činilo nenormalno da ti budeš doma, a on u bolnici, vjerujm mi da to nije loše ako si blizu. Možeš dolaziti kao da si u bolnici, a ipak se kod kuće možeš bolje odmoriti, naspavati, oprati, najesti, pričati s mužem... Ne znam, meni se to tada činio dobar izbor.