E, da , jos nesto.
kako zavarati mozak i sto sa tako puno vremena u kojem samo cekas?


Prvo : jos u trudnoci sam si zabranila pretrazivati internet. Isla sam samo na forum gdje sam imala zajednicu zbog drustva , ali sam si strogo zabranila googlati dijagnoze i prognoze.
Kasnije, kad smo dosli kuci , pretrazivala sam internet. Ali tek nakon sto sam skupila snage nositi se sa pricama.

Drugo: druzila sam se. Puno. Uvijek sam komunicirala sa ostalim roditeljima u bolnici.
Pricali smo o raznim stvarima, ne samo o situaciji u kojoj smo se nasli.

Trece: puno sam citala. Jako puno . U inozemstvo na dogovorene operacije nosila sam pun kofer knjiga. Treci put kad smo isli na operaciju nosila sam pune kutije knjiga na hrvatskom koje su donirale ostale obitelji djece koja su bila dugotrajno hospitalizirana kao moja kcer. Knjige su ostale bolnickoj knjiznici i kuci za roditelje ( oni u bolnici imaju knjiznicarku koja obilazi roditelje koji su uz dijecu i nudi knjige za njih , i slikovnice za djecu na posudbu).
Citanje mi je doslo kao mentalna vjezba, prebacilo je moj mozak na drugacije razmisljanje. Ispunilo je ono vrijeme kad dolaze crne misli.