U očekivanju Palčića

[linalena]

65.dan (nakon majčine teške matematike) i 1950g..... i dalje plivam po akvariju ups mlataram po inkubatoru stalno obećaju da idem u krevetac pa nikako, nemaju mjesta...moš si misliti. Mama i tata ponekad preskoče posjet ali znam da dobro iskoriste vrijeme. Opet su me mama i tata držali, tati su se malo smijali kako me to ukočeno drži da nije mu prvi put a mama hmm nekaj se skriva ispod te majce a ona skriva li ga skriva. Naraso sam znate i imam male šlaufeke što roditelje neizmjerno veseli, nadam se da će tako misliti i kada ću imati 10kg. Volim se nositi, gledati ljude iz blizine u nos čak sam i dudu dobio, joj kako je to fora jedino kaj sada mama umjesto da me digne mi tutne to u usta...nadam se da joj to neće prijeći u naviku. Vidite da sam pun nade a pogotovo one da idem brzo domeka. Volim vas sve pogotovo sve malene, čuvajte se



op.m.... drage moje fali mi vremena, nije da sam toliko neispavana, da toliko radim koliko mi je promjena od tempa prije. Mlijekeco se lijepo drži, maleni papa 45ml po obroku, svaki drugi papa na bočicu i to kako sestre kažu "zna". Inače su zadnje vrijeme svako malo povećavali obroke, a kako se ja izdajem za po 4 obroka to znači povećanje za 20ml, npr neki dan je bilo 140 pa 160 i sada već 180 pa mi se desi da fali za zadnji obrok. Izdajem se po sat vremana ali nakraju nekada nejde i nejde a pogotovo me frustrira moja desna cica koja daje max 20ml. Počele su se pokazivati dijagnoze...ROP2 (treba kontrolirati i ne smije se povećati), malo proširena komora na mozgu....počeli su sa njime raditi razvojne vježbe, one vježbe koje ćemo i mi poslije raditi. Matej je dosta nemiran i plačljiv, kada se rasplače puls mu skače preko 200, sav se zacrveni, bradavice pobijele, na ličeku se pokažu kapilare a vi stojite pored i lomite se dal je krivo to što ste ga pomazili po rukici ili prenaglo maknuli ruku sa glavice. Kod mene su se konačno počeli buditi majčinski osjećaji, zapravo mislim da je to TO...baš pričam s mužem neki dan kako si stalno govorimo da smo roditelji ali još si nekako ne vjerujemo.

Ima još toliko toga što bih htjela ovdje napisati za sve one koji će se naći u sličnoj situaciji, ali tako je teško uobličiti kaotične misli. Samo ću reći ako ovo toliko boli koliko onda boli gubitak djeteta pa stoga za sve drage roditelje anđela znam da je jedan dio vas zauvijek izgubljen i da ste naučili živjeti na drugom nivou, u paralelnom svemiru. Ovo iskustvo je meni reklo da se ružne stvari dešavaju, ne daleko od mene, ne drugima i ima ih jako puno, jako puno....