Citiraj linalena prvotno napisa Vidi poruku

A onda me još moja mama jučer ubila u pojam s pozivanjem na red da zakaj nisam već dugo otišla u crkvu, da mi Bog daje koliko mogu nositi i da niš nije s razlogom. E pukla sam...mrzim kada mi se to govori...ako i ja to zaslužujem zašto maleni mora patiti?? Ne vjerujem da bi On dao malenima tolike nevolje a kako sam se svačega gore nagledala i naslušala to mi lomi dušu. Strašno je tužno, maleni koji čekaju raznorazne operacije ili se od njih oporavljaju, pa oni koji čekaju da uopće narastu da ih se može operirati a do tada su na rubu, razmrvljeni roditelji ...
Pratim tvoju temu od početka i duboko me dira.
Zbog gužve u našoj dečjoj bolnici sam jesenas bila hospitalizovana sa svojim dvogodišnjakom na odeljenju na koje nismo pripadali, a gde sam videla puno novorođenčadi i njihovih majki kako se bore sa teškim problemima. Bila sam tamo samo deset dana, ali dovoljno da shvatim kako je puno snage potrebno izdržati dugotrajnu hospitalizaciju novorođenog deteta, koliko su majke osetljive na neobazrivu reč i koliko istovremeno jake kada su najpotrebnije svojim bebama.
Ne zameri svojoj majci-meni je moja preporučila da se fino odmorim dok sam sa sinom u bolnici. A dala bi kožu sa leđa za unuka, samo eto...ne ume sa rečima.
Ne znam za Boga jer nisam ni sa sobom rešila, ali ako će ti biti malo lakše, ima puno neočekivanih ljudi koji tebi i tvom sinu žele sve najbolje, što brži oporavak i da što pre budete zajedno u svom domu.