to si mislila na moju pozitivu, pretpostavljam?Mali Mimi prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
to si mislila na moju pozitivu, pretpostavljam?
Uopće mi se ne sviđa to prebacivanje "krivnje za tešku adaptaciju" na roditelje. Uopće.
Kao, sustav tu uopće nije važan, roditelji su ti koji su zapravo krivi ako im dijete nije adaptirano nakon tjedan dana, jer su na njega prenosili svoju nervozu... Helou?
Pa to je kao kad se ženama koje imaju traume s poroda imputira da su si same krive jer se nisu pripremile...
Znaci mama se loše osjeća što mora dijete ići u vrtić i onda joj se još nabija i osjećaj krivnje jer se loše osjeća? Pa kako bi se trebala osjećat? Ushićeno? Jer dijete ostavlja u instituciji da bi mogla ići raditi? To se tako mora, i mi smo tako, pa nam ništa nije bilo? Rings a bell?
Slažem se da za neke stvari čovjek nema izbora. Jednostavno mora raditi i dijete mora u vrtić. Al može to dijete i roditelj skupa s djetetom primiti pravu adaptaciju na novonastalu situaciju. Dijete se treba uvjeriti da je vrtić ok, i da ce se roditelji vratiti po njega, a roditelj se mora uvjeriti da će mu dijete doista biti zbrinuto kako treba.
Zašto je normalno da se dijete iskrca u vrtić bez pitanja i uvida? Nakon svega o čemu se brinemo prvu godinu, od hranjenja, dohrane, autosjedalice, trebamo dijete ostavit na skrb teti u vrticu bez pitanja? Bez da tamo sjednemo sat vremena, igramo se s klincima i pri tome steknemo uvid kako to zapravo izgleda? Jer je to neprihvatljivo kome i zašto?
Da lili mislim na pozitivu
Marta mislim da je jedno i drugo važno dakle i polagana adaptacija ali i stav roditelja, ako mi ne vjeruješ pročitaj malo o tome nisam ja to izmislila... džaba sve ako mama ujutro ostavlja dijete sa suzama u očima i govori im jecajući kako će im tu biti lijepo itd. šta misliš da dijete vjeruje u to. Mislim da djeca nisu glupa pa da ne znaju iščitati emocije roditelja, to znaju čak i male bebe koje još ne kuže što im mater govori!
I ne želim time nabijati nikome osjećaj krivnje nego samo govorim kako bi bilo lakše za dijete da roditelji stvarno prihvate to kao nešto pozitivno
marta, o čemu ti ??!!! nitko ne kaže da je majka kriva za težu adaptaciju nego da svojim pristupom otežava djetetu prilagodbu?
što je neosporno, šta nije?!
šta trebamo reći: Samo tako nastavi!!!
veliki X (kao i za sve ostale situaciej u životu).
Brate mili kad sam živčana i umorna i djeca postanu razdražljiva u sekundi!!!
Slazem se da je potrebna pozitiva. No da bi roditelji prihvatili nešto kao pozitivno, zaslužuju i priliku da se uvjere da to doista i jeste pozitivno.
Radi se o kontekstu. Jer postoji i situacija da roditelj prihvaća taj rastanak kao nešto pozitivno (normalni dio odrastanja, na to mislim), a djetetu je teško, plus tete i nisu baš nešto. I od puste pozitive, nitko ne vidi kako jest djetetu. Jer stvari su nekad objektivno loše u vrtićima, a nekad je dijete takvo da mu je jednostavno teško, usprkos pozitivi roditelja.
I onda ta pozitiva i "što kraće to bolje" pomažu roditelju i tetama, ali djetetu bome ne pomažu.
X, to je to.
Takoe.
Ali si priliku mogu i sami pribaviti (znam iz iskustva). Odeš se razgovarati. Vrlo često naiđeš na osobu /osobe koje su voljne dati sve potrebne informacije i to PRIJE nego dijete uopće krene. Treba krenuti na vrijeme.
Ont. radi se o tome da roditelji moraju osvijestiti da I ONI imaju adaptaciju na novi način života, ne samo dijete. Ja sam imala sreće da je u ono vrijeme u vrtićj/jaslicama bila stručna osoba psiholog koja je održala zajednički roditeljski sastanak + sudjelovala na pojedinačnima i bila na raspolaganju, koja je kasnije organizirala školu za roditelje (to i danas postoji - UNICEFov program edukacije roditelja) a to stvarno čovjeku puno znači.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.01.2014. at 12:08
Vertex, savršeno si to sročila.
ajd molim te ja ne volim kuhanu mrkvu i bljak mi je, uvjerila sam se u to,al brate mili promoviram je djeci kao super zdravu da bi je jeli.
Hoću reći da čak i ako majka misli da je vrtić isključivo "institucija" (što je meni nepojmljivo) to ne treba prenosit na dijete.
oops. koliko ste postova napisale , nisam ni skužial dok sam pisala. Slažem se s napisanim, svako dijete je priča za sebe. I ovo što je pisala Peterlin je super, mi smo imali takvu vrstu podrške u vrtiću.
zapravo ako se ima sreće i dobiju super tete, vjerujem da je već pola posla odrađeno, a ako su neke bezvezne onda je svakom djetetu teže.
Tu mrkvu nećeš moći još dugo promovirat. Mala su ti djeca još, al kad te skuže brzo će počet surađivat s tobom.
Ja mislim da je vrtić institucija, a moja djeca su uvijek jako rado išla i u vrtić, a većinom i u jaslice. Čula sam i izjavu, "zanimljivije mi je u vrtiću nego s tobom".
U situacijama kad bi krenuo koji dan protesta, ili im se jednostavno ne bi dalo, vodio bi ih tata. Kasnije ih je stalno vodio tata jer nam je tako bolje odgovaralo i nikad problema nije bilo.
S druge strane, imala sam sreće, djeca su mi upala u grupe kod krasnih teta. Al nakon tih nekoliko tjedana koje sam provela po vrtiću znam da ne bih bila zadovoljna (koji eufemizam...) nekim tetama i njihovim odnosom prema djeci. Al to nije nešto što se može uočiti bez da se tamo zasjedne i boravi neko vrijeme.
istina, meni su neke tete ajme meni...Bože me sačuvaj?!
a čuj za mrkvu, ako bude samo to super, bit će dobro ako ne budu zezali s hranom kao ja do osnovne škole...
Ah, pa čemu onda sva pozitiva, ako nema potkrepljenje??
Ono, pričaš detetu kako će u vrtiću biti suuuper, i dete ti ide svaki dan u vrtić veselo i sa osmehom-isto super laka adaptacija naizgled-a svaki dan kad dođeš po njega dete je frustrirano i neraspoloženo, plus SVAKO dete iz grupe SVAKI dan izlazi u istom raspoloženju, osetljivija deca plaču svako jutro po 2 meseca iako su to četvoro- i petogodišnjaci, mame se polako sakupljaju u grupice i nezadovoljno nabrajaju šta im se sve kod tete ne sviđa...A malo je selo i alternative NEMA.
Ja sam dete povukla iz vrtića po savetu lekara iz određenih zdravstvenih razloga nevezanih za tetu, ali iduće godine mogu da "biram" opet samo nju.
A tokom dva meseca koliko je dete išlo u vrtić moje subjektivno nezadovoljstvo tetom se donekle objektiviziralo kada mi je nekoliko mama kojima je to treće i drugo dete u vrtiću spontano nabrojalo svoje zamerke teti i navelo da će probati da odr. stvari reše. Da li su ih rešile, ne znam, samo znam da moje dete očekuje izuzetno loša teta u vrtiću koja među decom stvara izuzetno lošu atmosferu i moj "pozitivan" pristup mi se čini sasvim beskoristan i apsolutno nevažan u takvoj situaciji.
Loša teta je loša teta, to što ćeš glumiti detetu da nije ne menja njene osobine, ali verujem da menja mišljenje deteta o roditeljevoj iskrenosti, umnim sposobnostima i percepciji sveta.
Mislim da je sasvim druga priča kad se već uvjerimo na osobnom iskustvu da je nešto loše pa onda se praviti kako je sve divno i krasno a nije... ja sam govorila kako je dobro imati pozitivan i otvoren stav prema nepoznatom, a ne biti pun straha i negative samo zato što si čula kako je susjedovom djetetu loše u vrtiću ili je tebi prije 30 godina bilo ružno u vrtiću. Istina je da nitko ne zna dok ne proba, a puno je lakše ući u nešto novo kad si otvoren i zainteresiran za ono što te tamo čeka
Naravno da postoji razlika među tetama, cura je prvu godinu imala tete koje su bile OK, i tek drugu godinu, kada je dobila druge tete, smo skužili koliko su stare bile...pa ajmo reći da nisu bile proaktivne, nego više pasivne, ono, naprave sve po pravilima, ni manje ni više. A ove druge su se trudile 300% više i to se je vidjelo u veselju sa kojim je išla u vrtić. No, i prvu godinu je bilo OK, no njoj su više odgovarale aktivnije tete. S druge strane, nekim roditeljima su pak bile bolje prijašnje tete, jer im je više odgovarao takav, za mene malo starmali pristup.
Mali ide u jaslice i to se ne može uspoređivati sa vrtićem - u jaslicama se tete bave osnovnim potrebama i sigurnošću djece, i to mora biti prioritet. Jasno mi je da se teta ne može baviti 100% vremena sa djecom koja se teže adaptiraju, kad mora brisati guzu i paziti šta radi ostalih 20.
A sad, osobno, meni se kao majci djeteta koje ide u vrtić ne sviđa ideja da neka druga mama bude sa svojim djetetom 2 tjedna na adaptaciji. Ako se moje dijete super adaptira, brzo će skužiti da ako počne plakati i otežavati adaptaciju, da će onda i njegova mama biti tu - a ustvari nije bilo potrebe, nego djeca ko djeca: uvijek žele ono što vide kod drugih. Dalje, ja dajem dijete u vrtić gdje želim da su jedine odrasle osobe u prostoriji sa njima provjerene i educirane, a ne da ujutro na adaptaciji sjedi npr. tata kojemu se osjeti da je već to jutro bio na dva, tri mirogojčeka (pričala mi frendica svoje iskustvo). Ili pak i mama koja na 3 m smrdi po cigaretama... To mi je u rangu kad sam bila u rodilištu, zovem sestru da mi pripazi na dijete dok se odem otuširati, a ona mi kaže da će mi ga cimerica pripaziti - rekla sam da nema šanse da dijete ostavim ni 5min u sobi sa osobom koje ne poznajem (i koja je inače bila totalno nestabilna, neka obitelj kandidat za nadzor soc. službe).
Dakle, hoću reći, činjenica je da gradski vrtići u ZG nemaju mogućnosti da provode kvalitetenu individualnu adaptaciju za sve, onda, dok se to ne izmjeni (a nadam se da hoće, s obzirom koliko me sad košta gradski vrtić, trebali bi imati love za poboljšaljnje uvjeta), to treba prihvatiti ili naći neku drugu opciju.
marta, jel ti pričaš o vrtiću u Pirovcu? Jel to onaj koji radi samo do 14h?
A šta sada da ja napišem nakon svega ovoga
kao prvo, ono kad sam napisala 6 dana s njim, to je bilo onako okvirno, a ne fiksno što znači može i kraće, a bome može i duže
djetetu ne pričam o vrtiću ni pozitivno ni negativno nego ravnodušno jer ne znam o čemu pričam, ja u vrtić nisam išla niti itko od mojih bliskih prijatelja, bili smo banda s ulice, nekima su mame bile doma, nekima bake i eto. Od rodbine je par djece išlo u jaslice i vrtić, ali šta mi znači priča iz druge ruke. Isto kao kad ti netko prije nego prvi put rodiš opisuje porod.
Lili, što se filozofije tiče, ja ti filozofiram oko apsolutno svega ako ćemo to zvati filozofiranjem tj. rijetko šta uzimam zdravo za gotovo ili to mora biti tako i gotovo nego filozofiram i nekad me to odvede u kupus a nekad i shvatim i napravim pravu stvar. A tek onda gdje nećeš razmišljat tj filozofirat oko djeteta i toga kako da u situaciji kada moraš ići raditi, iako to još nije bilo u planu, napraviš najbolju stvar za njega s najmanje moguće stresa.
Ja sam na razgovoru bila, tete mi se na prvu čine simpatične, ali i Vidošević mi je na prvu bio simpatičan
Znači, treba vidjeti, treba vremena, treba vremena meni, treba vremena i mom djetetu.
Sad moram ići, nastavim kasnije.
slazem se.
ali...
ja organski ne podnosim kuhanu cvjetacu, ali moja se u njoj davi. jedva je skuham koliko mi smrdi. no znala sam da je zdrava.
znaci, moj stav je bio u skladu s osjecajem.
kod vrtica (i nekih drugih situacija) tesko je uskladiti stav i osjecaje.
ti mozes pred djetetom brijati pozitivu, al djaba ti to ako u sebi duboko u to ne vjerujes 100% (kao sto vjerujes za mrkvu, ili ja cvjetacu). a dijete i to osjeti.
i zato stoji ovo martino.
stoji i tvoje, da se ne prenosi, i vjerujem da rijetko ko prenosi, al da osjeca unutra u sebi da to bas i nije tako. da je vise neko moranje nego jer je to bas za njegov rasti i razvoj prava stvar. i to bas ta grupa, uz toliko djece i bas te tete itd.
i od tud problemi.
Posljednje uređivanje od leonisa : 10.01.2014. at 13:57
Upravo ovako. Ja sam sasvim sigurna da moje dete JESTE bilo i ostalo spremno za vrtić. I u tom smislu mogla sam da budem pozitivna na početku.
Ali mi se ne sviđa skoro ništa od onog što sam dobila u mom vrtiću-tj. svi loši objektivni uslovi stare zgrade i manjka finansija bi bili nebitni da postoji jedna teta koja makar prosečno dobro radi svoj posao.
Nakon iskustva, meni je jako teško da i dalje pozitivno govorim o NAŠEM vrtiću i trudim se da sa detetom i pred detetom drugima govorim što manje, jer uopšte ne znam kako da se postavim. Naš vrtić je zaista samo institucija, i to u najnegativnijem kontekstu te reči.
upravo tako Mali Mimi, veliki X.
ajd pulinka malo pročiatj postove od jutros, ja sam upravo govorila o tome da su dobre tete najbitniji faktor u cijeloj priči.
Al treba ići otvorena srca na početku a ne odmah sa sumnjama i slutnjama da će bit loše kako mi se čini da radi margaretica.
eto ti imaš loše iskustvo,a nas nekoliko je tu reklo kako imamo krasne tete, zašto ne bi margareticin sinčić dobio neke krasne tete? pa i margaretica je rekla da su joj na prvu simpatične. Treba vjerovati da će se posrećit.
Kao što sam bila i pisala na topiku o jasličarima, bila sam prisutna prvi tjedan u jaslicama u grupi u kojoj je većina roditelja ostavila dijete odmah prvi dan na cijeli dan. I izgledalo je jako ružno, sad mi idu suze kad se sjetim, mali uplakanci ko zombiji hodaju po sobi, stišću nešto u ruci, potpuno izgubljeni, dok drugi sjede u najdaljem kutu i potiho im cure suze, htjela sam ih sve grliti i tješiti, i jesam koliko sam stigla dok sam bila tamo... Grozno.
Bilo nas je ukupno troje roditelja koji smo išli postepeno (mada daleko od ovako rastegnutog kako Margaretica planira) i nije mi žao, da je trebalo, odradila bih i dulje od tih tjedan dana.
I bilo mi je teško dok sam je ostavljala, ali nisam dala da vidi jer mislim da je vrtić pozitivna stvar i tako se i pokazala.
Zuska,
kako je brzo proletilo kad si ti tražila savjete, a već došlo vrijeme da ti pričaš o svom iskustvu.
Očigledno nas 16 mama iz seoske vrtićke grupe nismo dovoljno verovale, pa nas je zato zapala tako loša teta.
Ni ti nisi obratila pažnju da sam ja krenula sa pozitivnim stavom, ne sa negativnim.
Zapravo, verovatno sa previše pozitivnim, tj. jako idealizovanim.
Ja od srca želim maragretici da dete dobije odlične tete. Ili bar da sebe i dete drži u ubeđenju da su odlične.
Deaedi, ne, nije riječ o vrtiću u Pirovcu.
Ja se jedva prisilim reć da je to vrtić...
Kad vrijeme leti!Zuska,
kako je brzo proletilo kad si ti tražila savjete, a već došlo vrijeme da ti pričaš o svom iskustvu.
Marta pliz, ako imas vremena, ajde mi malo detaljnije opisi vasu adaptaciju.
Nisam namjeravala 2 tjedna sjediti u vrticu 8 sati, ako se je tako shvatilo iz mojih postova, ali isto tako nisam namjeravala niti biti tamo samo 1 - 2 dana pa ga ostaviti.
Nemam negativan stav prema vrticu, najtocnije bi bilo da nemam nikakav stav. Daleko od toga da nisam presretna sto moram pocet radit ali to nema veze s vrticem.
margaretica, ne sjecam se detalja. Prvih 2-3 dana samo odlazili zajedno u vrtić, 1-2 sata. Onda bi ga 2-3 dana ostavljala svaki put malo duze. Onda je ostao na ručku. Malo pomalo, skuzit ćeš kako vam najbolje odgovara.
Mi smo imali sporu adaptaciju, oko 6 tjedana, čini mi se. Bojala sam se da će nas tete požurivati, ali ispalo je da su se moje procjene preklapale s procjenama odgajateljica. Najprije sam ja bila s njim u sobi, nisam se s njim igrala, nego sam bila po strani dok je on istraživao prostor i navikavao se na gužvu, a uvijek je mogao doći do mene ili me barem pogledati kad se osjećao nesigurno. Potom sam ga ostavljala na kraće vrijeme, pa sve duže. Moj sin je nježan i još uvijek nije potpuno opušten i prilagođen. S kćerkom je to išlo lakše, ali bila je starija. Bili smo tada u Njemačkoj i tete mi nisu dopuštale da ju ostavim prebrzo - jako postupno je išlo, a teta joj se u početku u potpunosti posvetila. Prijateljica u Franfurtu mi kaže da oni računaju da prosječno dijete treba 3 mjeseca za adaptaciju. Zato su meni ove priče o 2 tjedna adaptacije za maleno dijete koje nikad nije boravilo u velikom kolektivu. Drago mi je da našim tetama (u zagrebačkom gradskom vrtiću) nije palo na pamet da to od nas očekuju. I nisam primijetila da je drugoj djeci smetala moja prisutnost (ili drugih roditelja)...
meni je ovoMi smo imali sporu adaptaciju, oko 6 tjedana, čini mi se. Bojala sam se da će nas tete požurivati, ali ispalo je da su se moje procjene preklapale s procjenama odgajateljica. Najprije sam ja bila s njim u sobi, nisam se s njim igrala, nego sam bila po strani dok je on istraživao prostor i navikavao se na gužvu, a uvijek je mogao doći do mene ili me barem pogledati kad se osjećao nesigurno. Potom sam ga ostavljala na kraće vrijeme, pa sve duže. Moj sin je nježan i još uvijek nije potpuno opušten i prilagođen. S kćerkom je to išlo lakše, ali bila je starija. Bili smo tada u Njemačkoj i tete mi nisu dopuštale da ju ostavim prebrzo - jako postupno je išlo, a teta joj se u početku u potpunosti posvetila. Prijateljica u Franfurtu mi kaže da oni računaju da prosječno dijete treba 3 mjeseca za adaptaciju. Zato su meni ove priče o 2 tjedna adaptacije za maleno dijete koje nikad nije boravilo u velikom kolektivua da ti nisi berlinka upala usred godine kad su ta ostala djeca bila već adaptirana pa te zato nisu primjećivala
evo mi sutra krećemo u jaslice. malo ću ja s njom, pa malo MM a onda baka. ostavila sam joj za adaptaciju 5-6 tjedana jer tada nam bakaservis seli na jug.
i baš me zanima kako ćemo jer danas su se valjda svi vratili u vrtić nakon ovih praznika (osim jednog djeteta koje je nije bilo na praznicima), znači cijela grupa će biti ponovno na privikavanju. baš me zanima kako će sutra biti?
krenuli smo u rujnu, s tim da je pola grupe bilo starih, a pola novih - na privikavanju. stvarno nije bio problem s roditeljima, ni tetama, ni djeci, tako da uopće ne kužim o čemu je riječ. inače su tete komentirale kako je očito dobra kombinacija starih i novih jer da ovi stari "povuku" nove i da je bilo jako malo plakanja u njihovoj grupi. ja mislim da je odlično kad novi kapaju po malo i kad se tete mogu potpuno posvetiti novima dok se ne povežu... na žalost, naše su grupe pretrpane pa je to teško ostvariti. ali u danim okolnostima, ja sam zadovoljna pristupom u našem vrtiću.meni je ovo
Sretno Cocolina! jako je važno da si ti mirna i sigurna, ali to vjerojatno već sve znaš
moj prvi klinac je imao polaganu prilagodu, krenuo 8.4. adaptacija s spavanjem završila krajem sredinom 6 mjeseca
zadnji klinac krenuo 8.9. imao prilagodbu do 3 mjeseca, s time da je bio doma i neko vrijeme jer je bil bolestan
hvala berlinka.
evo mi odradili 1.dan adaptacije.
bilo nam je super. curka je sama ušla, bez mene, nije me čekala jer sam ja pospremala neke stvari pa valjda je bila nestrpljiva da vidi sve to.
ušla sam ja nakon nje, skoro pa da me nije doživjela, proučavala igračke, bebe i čim su sje dječica sjela za stol evo i nje. aiko je doručkovala doma. stavila joj slinček i nije dala da ju hranim nego je sama pokušala jesti, čak je i pojela nešto, malo prolila ali u globalu je pojela ok.
od frendice mali ide u grupu pa sam se više bavila s njime nego sa svojom. on mi je sjedio u krilu i mazio se.
bili smo pola sata a sutra smo duže. iako smo i MM i ja malo bili u strahu kako će ona, jer nekako kad ju vidimo onako malu i sitnu pa i činjenica da ja najmlađa u grupi nisam bila u grču. sve je bilo lijepo i opušteno pa mislim da je i ona to osjećala. ali tek smo prvi dan još je dug put pred nama.
svima želim što bezbolniju adaptaciju.
moje dijete je isto krenuo u jaslice, prošli tjedan.nema punih godinu dana, ali s obzirom da su privatne (nismo dobili gradski vrtić), primili su ga, i odlučila sam da će adaptacija trajati duže ali polakše.
naš prvi tjedan je bio ovako:
pon, uto - sjedila sam s njim 2 sata - nema negativne reakcije
sri - ostavila sam ga na sat vremena - cendra (nema suza)
čet - ostavila sam ga na sat i po - cendra (nema suza); vratila se za ručak
pet - ostavila sam ga na dva sata - cendra (nema suza), nahranila ga teta.
sljedeći tjedan je plan kao petak, ako sve bude u redu.
ovo cendranje znači da vrišti kad mu teta ne posvećuje punu pažnju, ali se da i umiriti i zaigrati. ali daleko da je cijelo vrijeme miran, i naravno krene cendrati čim se ja maknem iz vidokruga.
ja sam bila jako skeptična već u srijedu zbog toga, ali tete su s njim super zadovoljne (eto kako je to relativno), i ovakav raspored je bio u dogovoru s njima iz dana u dan.
one bi ga čak već sljedeći tjedan ostavile na spavanju, ali ja ne želim - nema još potrebe za tolikim stresom.
eto, netko bi rekao da sam nemajka jer ga puštam da cendra, a tete koje su školovane su zadovoljne. i šta reći? odlučila sam ići polako, iz dana u dan, i ne gurat preko ruba.
što se tiče cijele teorije oko vrtića iz vaših gornjih postova, jednostavno treba biti načistu sa sobom. ništa nije zauvijek - probaš vrtić; ako ne ide, ima privatni ili teta za čuvanje. pa nije dijete zacementirano tamo! neka teta može biti dobra, ali i teta se može promijeniti, tako da to ne trebamo mi roditelji gledati kao 100% relevantno. eto, može teta na porodiljni!
uostalom, treba razviti način ponašanja, a ne brinuti unaprijed. bitnije je na vrijeme svatiti da nešto ne valja (npr uočiti da djetetu u vrtiću niej dobro), nego pokušavati igrati šah sa životom.
iste se stvari mogu događati i u školi, i na izvanškolskim aktivnostima, uvijek će biti neke dvojbe.
kako vam napreduju adaptacije?
Mi smo krenuli početkom mjeseca, dva tjedna adaptacije prošlo relativno dobro, a onda se razbolio, najprije konjuktivitis, pa rota, pa sad trodnevna groznica, već je dva tjedna doma, mislim da će opet trebati adaptaciju a ne vidim načina kako to izvesti nakon tih silnih izostanaka s posla... Ma da vas još pitam kad već pišem, kod nas u vrtiću kad teta preuzme dijete na vratima ona ga isti tren pušta na pod među drugu djecu te on naravno počne plakati što meni osobno nekako ne leži, mislim si da bi ga trebala barem koju minutu možda pomaziti , pokazati neku igračku i sl. Kako je kod vas na samom dolasku ? Inače tada je bilo petero nove djece ali nisu svi baš dolazili u minutu u isto vrijeme i u sobi je još bilo nekakvog osoblja tipa pedagogica, koja je u naručju držala dijete koje nije bilo na prilagodbi.
Teta bi ga trebala zainteresirati za neku igračku i uključiti u neku aktivnost. Tako da dijete zaboravi na plač i da je mama otišla... Ovo spuštanje među djecu mi nije baš OK. Pa i da ima više djece, ta djeca su već uključena u neku aktivnost, doručak ako ništa drugo....
Mi pocinjemo za mjesec i po dana, nadam se da ce sve biti dobro tj. u duhu pozitivnog razmisljanja mantram: sve ce biti dobro.
Sretno vama koji sad prolazite adaptaciju!
CAPPY, nama isto tako. 2 tjedna adaptacije, i sad tjedan dana bolesti.viroza sa nekim osipom. od ponedjeljka ponovo. bojim se samo spavanja, jer do sad se mali uspavljivao sa cicom (ovo podnevno), baš me zanima kako će ga tamo riješiti...
što se tiče plakanja i držanja u rukama. nakon koliko dana je to bilo? možda su procijenile da se on lakše i brže smiri sam nego kad ga se nosa? jer kako sam shvatila kod nas, neku djecu nose, neku puste, jer su shvatili da tako brže prođe. i stvarno, dok sam bila onih par dana po nekoliko sati, ima djece koje ako uzmeš u ruke, i pritom shvate da ti nisi njegova/njena mama, udru u plač još više.
moj mali je bio konzistentan - jednako je plakao i na rukama i na podu
I ja sam si isto razmišljala da je to možda i bolji način da se smiri, par puta sam i vidjela da je začas prestao plakati nakon što ga je spustila, a onda sam otišla pa ne znam do kad je ta smirenost trajala
ahaha, da, kako oni to fino razmazuju pa ima svugdje, po glavi, u očima, fuj. moj mali je naučio neki dan staviti prst u nos. baš me zanima di će onda ti slinci završiti
počelasi raditi, pa ne možeš prije 16?
Joj, cure, mene nekako sve vise lovi panika: u vrticu ce moj maleni bit po 9 sati, to je PUNO, nije to cuvanje od par sati, to je prakticki cijeli dan!!!!! Sad sam otkrila toplu vodu, ali kako da se pozitivno postavim prema toj cinjenici? Kako ste vi razmisljali tj razmisljate o tome? Tko tu na kraju odgaja dijete i veseli se s njim? Joj, unatoc mantranju, malo me strefio taj skori rastanak na 9 sati dnevno!
Pa zapravo jednostavno - ima stvari na koje ne možemo utjecati i gotovo. Radiš da bi sebi i djetetu osigurala egzistenciju.
Dalje - kad imaš dijete/djecu u jaslicama ili vrtiću, jako brzo naučiš cijeniti preostalo zajedničko vrijeme i potrudiš se da ono bude kvalitetno. Brzo se pomiriš i sa bolestima koje su sastavni dio adaptacije.
Nemoj zaboraviti da adaptaciju na novu situaciju ima i roditelj - a to nam ne govore na prvom roditeljskom sastanku, iako bi trebali. Ima teških trenutaka, ali i puno više onih drugih, kad shvatiš da te dijete ugodno iznenadilo - adaptacijom, trenucima samostalnosti, novim vještinama, snalaženjem u novoj situaciji... sve se to računa.
Ako imaš sreće (a zapravo tako je u pravilu, jer loši vrtići i nedovoljno dobre tete su iznimka, a ne pravilo) vrtić ili jaslice postat će sastavni dio vašeg obiteljskog života i produžetak vaše dnevne sobe. Kad shvatiš da dijete VOLI odlaziti tamo, da je zavoljelo tetu, da se zabavlja, da ima stvari koje je tamo naučilo, a nama doma nikad ne bi pale na pamet - kamen ti padne sa srca i dalje ni ne razmišljaš o tome koliko je sati u vrtiću. Upoznat ćeš drugu djecu i njihove roditelje, razmijeniti iskustva i naučiti živjeti tako. Nije to čudo - svi ste tamo u istom loncu. Nama su djeca na mnogo načina "proširila vidike" jer smo upoznali roditelje njihovih vrtićkih drugova, koji su nam kasnije postali dobri znanci, čak i prijatelji.
Evo, moj stariji sin je sada u sedmom razredu, pa i dalje uredno nazove svoju najdražu tetu S.da joj čestita Božić ili samo da je čuje... Mlađi isto tako ima poseban odnos s dvije osobe iz vrtića, a i ja sam zadržala u svom krugu nekoliko dragih ljudi iz vrtićkih dana. Bilo mi je teško kad su moja djeca kretala u jaslice (jedan u dobi od godine dana, drugi u dobi od dvije) ali vrijeme ide brže nego očekujemo i ti dani su sad već daleko iza nas. Teške stvari sam odavno zaboravila, a lijepe držim u sjećanju i danas.
Sretno i tebi!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom