po meni je to jedna klasična tzv. kognitivna disonanca.

Čovjek krenuo od prve pretpostavke: Bog je dobro, samo onaj tko je s Bogom je dobar, tko nije s njim je zao
kroz iskustvo je upoznao neke ateiste koje smatra dobrima, neki su mu možda i jako dragi ili ih cijeni

i da to dvoje pomiri, donosi zaključak da oni očito nisu zbilja ateisti. to je lakše nego preispitivat ono što piše u Bibliji.

zbunjuje me prezime jer svaki put pomislim na Viktora Ivančića i upitam se koje droge je jeo