evo kopirat ću vam neke tekstove iz čitanke:

Međutim smatram da je najznačajnije, i to iz perspektive i iskustava savremenog
sveta, to da se zapravo celokupna istorija pojma odgovornosti gotovo može podeliti na
tumačenja tog koncepta pre, i razumevanje tog odnosa posle Holokausta. Naime, pojava
totalitarizma u 20. veku, koncentracionih logora, kao “najdoslednijih institucija totalita rnog
upravljanja“71 doslednog sprovođenja politike zla i uništavanja ljudskosti bez presedana,
daje celokupnom razmatranju pojma odgovornosti sasvim drugačiji okvir, dakako, i sa
drugačijim posledicama: od fi lozofskih pretpostavki Adorna, obrta u pristupu koji je imao
Levinas, Agambenovih istraživanja svedočenja, i drugih teorijskih preokupacija, pa sve
do uspostavljanja novih političkih praksi koje su danas poznate pod nazivom tranziciona
pravda. “Misao da bi nakon ovog rata život mogao da ’normalno’ teče dalje... je idiotska, “
napisao je posle II svetskog rata Teodor Adorno.

....

Njen prvi tekst o ovoj temi se gotovo sasvim usredsređuje na oslobađanje nemačkog
stanovništva od svakog oblika kolektivne krivice, snažno se zalažući za to da bi svaka
tvrdnja o postojanju takve krivice bila podudarna sa samom nacističkom strategijom.
Ta strategija je imala za cilj spasavanje ideologije (nacizma, odnosno fašizma), što nije
isključivalo ni žrtvovanje nemačke nacije ukoliko bi se za tim ukazala potreba. “Osnovna
teza te nacističke političke strategije glasi da između nacista i Nemaca nema nikakve
razlike... ta teza implicira da nema nikakve razlike u pogledu odgovornosti, da će nemački
antifašisti od poraza trpeti isto onoliko koliko i nemački fašisti...“98 Arent, dakle, tvrdi da
su nacisti bili ti koji su organizovali krivicu Nemaca kao kolektiva. Strategija se sastojala
u tome da se čitav nemački narod svesno poistoveti s nacistima, tako da, pored ostalog,
postaje teško, ako ne i nemoguće, izdvojiti one koji su krivi, čime se uvećava verovatnoća
opstanka pojedinačnih članova nacističkog pokreta. U drugom tekstu iz istog perioda,
Arent, slično tome, izlaže ono što smatra nacističkom strategijom: kada je poraz postao
očigledan, strategija je bila povući čitavu nemačku naciju u ponor totalnog uništenja;
razlog za to je bio da se pomogne opstanku nacističke ideologije. Hana Arent tvrdi da
je nacizam, suprotno sloganima koje je isticao, tek minimalno – ako i uopšte – bio u
osnovi nacionalistički pokret, zbog čega je totalno uništenje nacije u slučaju poraza bilo
prihvatljivo, pošto bi „puki poraz Nemačke označavao propast fašističkog pokreta, dok bi,
s druge strane, temeljito uništenje Nemačke fašizmu dalo mogućnost da preokrene ishod
ovog rata u samo privremeni poraz pokreta.

...

Upravo u ovom tekstu i već u to doba Arent izriče dobro poznatu tvrdnju o konstruisanju
političke odgovornosti, preuzimajući i sama udeo u tome: „Već mnogo godina srećemo
Nemce koji izjavljuju da ih je sramota što su Nemci. Često sam dolazila u iskušenje da
odvratim da me je sramota što sam ljudsko biće.“103 Važno je, međutim, primetiti da ovo
nije apstraktna tvrdnja lažne ili zavedene solidarnosti, nego već artikulisan politički cilj,
utemeljen na uvidu o tome šta je sve “čovek sposoban da proizvede“,104 te da to treba
da bude upozorenje za svako političko mišljenje našeg vremena. Nasuprot podjednako
raspodeljenoj, te stoga organizovanoj krivici koja ne poznaje razlike i može poslužiti
svrsi očuvanja ideologije fašizma, Arent počinje da gradi političku strategiju univerzalne
odgovornosti.
...

evo kako je ona došla do pojma "banalnosti zla":

Termin se pojavljuje u prepisci s Karlom Jaspersom povodom
primedbi o njegovom tekstu Schuldfrage koje mu je Hana Arent uputila. U objašnjenju zla
koje donosi/e totalitarni režim(i), Jaspers upozorava H. Arent na to da njena perspektiva
krije opasnost time što pripisuje gotovo nesavladivu veličinu pojavama zla, tako da joj
ukazuje na to da treba da bude pažljiva kada zločincu i zločinu pripisuje atribute veličine.
“Ti kažeš da ono što su Nacisti učinili ne može ni da se pojmi kao “zločin“ – meni je ovo
nekako nelagodno, jer krivica koja ide izvan krivične odgovornosti svakako dobija prizvuk
’veličine’ – satanske veličine....Meni se čini da ovakve stvari treba da sagledamo u njihovoj
banalnosti, prozaičnoj trivijalnosti... Bakterije mogu izazvati epidemiju koja može počistiti
čitave nacije, no one uvek ostaju samo bakterije“.
pa onda ide dalje:

Upravo u tom svetlu želim da naglasim da je individua u žiži svake procene o nečijoj
odgovornosti. Nakon pada totalitarnog režima postoje pokušaji da se odbaci svaki oblik
lične odgovornosti, da se insistira na neznatnom uticaju, pa čak i na potpunom odsustvu
svake uloge u procesu donošenja odluka tokom konstruisanja politika zla; tome stalno
iznova svedočimo kada čujemo kako neko tvrdi da je njegova uloga bila drugorazredna,
bez ikakvog dejstva, kao da je praktično nije ni bilo. Ovde svakako postoji razlika između
elita, kao centara političke moći (vođá u terminologiji Hane Arent) i onih koji nisu
pripadnici političkih, ili bilo kojih, elita. Upućujući na Ajhmanovo samoopravdavanje,
Arent govori o “teoriji šrafa“. „Kada opisujemo neki politički sistem... tada o svim osobama
koje taj sistem koristi neizbežno govorimo kao o funkcionerima, dakle kao o šrafovima i
zupčanicima...". “Teorija šrafa“ je utvrđena tokom Ajhmanovog suđenja.“Čuli smo izjave
odbrane da je Eichmann u krajnjoj liniji bio samo ’sitan zupčanik’ u mašineriji ’konačnog
rešenja.’“ Politički govoreći, na delu je čudan i nakazan proces inverzije: kada se očekivana
pobeda pretvorila u apsolutni poraz, oni koji su sebe do tada smatrali ključnim političkim
akterima počinju da se postavljaju kao puki „šrafovi“. Argument da je učešće u zlu bilo
samo posledica sprovođenja i slušanja naredbi – te se stoga čak može smatrati i vrlinom
– načinjen je u očigledno sličnom duhu. Pažljivo nastojeći da ostane dosledna svom stavu
kako treba pripisati individualnu odgovornost, Arent s izvesnom dozom ironije primećuje:
„Veličina sudskih procesa je u tome što čak i poslušnicima omogućavaju da ponovo
postanu ličnosti.