Naravno, da postoji kvalitetna alternativa za djecu koja ne idu na vjeronauk i da se tu djecu tretira kao jednako vrijedne, bez obzira koliko ih je, o ovome možda ne bismo uopće morali raspravljati. Ali to je u jednoj sekularnoj državi previše za očekivati.
Kod nas je za sada prvi sat vjeronauka dobro prošao, moj B. je išao u knjižnicu i crtao tamo (jedini ne ide na vjeronauk u razredu od njih 25-oro) i njemu je to bilo "baš kul". Ja sam mu inače rekla da je odlazak na vjeronauk odluka roditelja i da ja njega odgajam u skladu s onim u što ja vjerujem i da ga zbog toga neću upisivati na vjeronauk i da se pripremi na to da će biti u manjini. Za sad je to prihvatio kao normalno, ali tek smo prvi sat preživjeli... vidjet ćemo.