Ovo nikada nisam kužila, kako možete misliti da je nama vjernicima lakše jer smrt za nas ne predstavlja konačan kraj ?
Meni bi bilo lakše kada bi hodala rasterećeno svijetom, vjerujući da poslije smrti nema ničega, nego ovako kad se zlopatim pokušavajući doseći raj
Ok, malo se šalim i karikiram, ali koliko god je vjerovanje u raj nada, toliko je i odgovornost i na neki način teret. Da me netko krivo ne shvati, ne trudim se biti dobra samo zato da ne bih završila na vječnom ražnju, ali uvijek imam potrebu preispitivati se do najmanjih sitnica, pretumbavati u sebi jesam li dovoljno dobra ovakva kakva jesam ili moram zapeti još više, itd. Nemojte me sada loviti za svako slovo, pokušala sam izraziti što jasnije ono što sam mislila reći, nadam se da ste skužili.






