Ja sam mom petogodišnjaku prvo lijepo ispričala kako neki ljudi u vjeruju u boga, to je kao nekakav stvoritelj koji im pomaže i sve nešto tako, a neki ljudi ne vjeruju, da ja i tata recimo ne vjerujemo, ali baka i djed vjeruju, i da je i jedno i drugo ok, i da će on sam odlučiti želi li vjerovati ili ne vjerovati...pa je on rekao da bi on ipak vjerovao, valjda mu je bila ljepša priča.


I sve je to bilo ok dok nisam skužila da je to možda ipak prezahtjevno za jednog petogodišnjaka kojeg baka i djed uporno filaju nekim kršćanskim spikama i da to dijete uznemiruje (bio se budio usred noći jer se bojao anđela čuvara, moš mislit, i ja bih se bojala da imam 5 godina i netko mi odjednom kaže da dok spavam netko sjedi pored mog kreveta i bulji u mene) pa sam fino odrezala i rekla da je sve to izmišljeno i bok. mislim da su za djecu neke komparativne metafizike ipak prezahtjevne i da im treba čvrsti opis svijeta, a nek poslije preispituju koliko god žele. Meni je iskreno svejedno hoće li biti vjernik ili neće, dok god je dobar i pošten čovjek, to je za mene neki intiman način nošenja sa svijetom i kako mu drago, meni svejedno, ali dok je još dijete i pita mene da mu objasnim svijet, ipak ću odlučno po svom.