ovo je nesto sto mi u zadnje vrijem bas upada u oci.
skoro pa ce mi najsimpaticniji akteri postati tipovi ala alic.
ono: ustasa sam i tim se ponosim.
ovo drugo je postalo stvarno nesvarljivo. malo sjedimo, pijemo i slavimosa zlocincima i kriminalcima razne vrste, ali naravno osudujemo svaki zlocin...
pa malo micemo bistu, pa kad nas posjeti neki americki cinovnik znj u hijerarhiji, brze bolje slavimo antifasizam i osudujemo fasizam... pa ideemo, pa ne idemo u jasenovac, blajburg...
nakon one proslogodisnje proslave s mimohodom u zagrebu (ne ulazim u opravdanost/neopravdanost tih troskova, ta ekonomska kategorija u hrvata ionako nije bitna) koja je bila civilizirana, lijepa, sa onom curicom koja je pjevala himnu, i opcenito djelovala kulturno i suvislo, skocimo malo do derneka u kninu (a cijeli opis tog cuda je odlicno sazet u recenici: sacuvaj nas boze srpskog junastva i hrvatske kulture),
pa onda posto je malo nezgodno da odes sam, posaljes muza i djecu, na koncert nasag velikog barda M.P. Thompsona (da li je vec usao u lektiru, ili samo sto nece?) gdje prigodno djecica vicu ubij srbina, a pride toga se covjek pita: da li je to zaista najbolje sto nasa kultura u takvoj progodi moze ponuditi? da li je to taj tisucljetni san?
a onda slag na tortu:
ma ko nas to bre zavadi? ima da se djeca ustasa i partizana pomire - koliko je znam ta djeca nisu ni bila posvadana, niti se ni u promilu radi o nekakvom problemu pomirenje ili nepomirenja... (u prijevodu: nemoj mi duso prodavati muda pod bubrege!)
i tako red sira, red sunke, red slanine....






