Pa, je, pitanje gdje je granica je uvijek legitimno pitanje, jer ljudska priroda je složena i nije lako povući jasnu crtu, a pogotovo onu "ovo je normalno- ovo nije normalno"
za normalnost ponašanja možemo koristiti različite kriterije, možemo statistički: normalno je što radi većina, ali puno je problema u takvom kriteriju.
možemo koristit kriterij kako se osoba osjeća i čini li štetu drugima u društvu ili može takav kakav je funkcionirat i sa ostalima, a opet jako puno ljudi koji su po svim kriterijima "normalni građani" žive cijeli život a da se osjećaju neispunjeno, nezadovoljni brakom, nezadovoljni poslom... i to je sve normalno

kad kažeš "transage osoba koja se osjeća kao da ima 2 godine" to zvuči ludo, a opet, koliko poznajem odraslih ljudi, pogotovo muškaraca, koji su s videoigricama ko devetogodišnjaci, našoj generaciji je to postalo normalno. Tako da ne može nitko dati točnu crtu: evo ovo je normalno, ovo nije

znam da se i LGBT-friendly stručnjaci za mentalno zdravlje znaju zapetljati sad već u svemu tome, naučili smo razmišljati dihotomno, kako emsa kaže "ovaj si rod ili onaj", pa još taj switch da si se rodio u krivom tijelu možemo razumjeti. Ali kad se netko rodi kao žena ali se osjeća kao gej muškarac, pa promijeni spol ali zadrži maternicu i jajnike i mogućnost imanja djeteta.. tu se već malo veći izazov naviknuti. I ja sam ostala malo hm... Samo što se onda zapitam koji je ustvari moj prigovor na tu situaciju, da li to što mi je neobično i nisam navikla, ili ima i neki drugi razlog