Nakon više od mjesec dana neprospavanih noći, čvrsto sam odlučila stati na kraj nacicavanju i uspavljivanju na rukama jer ima već skoro 7 i pol mjeseci, a ja snage više nemam. Inače bebač spava sa mnom u krevetu, na meni za vrijeme dnevnih spavanja ili u kolicima. Od jučer spava u kinderbetu, nacicavanja više nema, odmorna sam, a on je druga beba. Nije hiperaktivan i nervozan, smiren je toliko da ne mogu vjerovati. U početku sam ga (jučer) dizala kad je plakao, vrištao, pa sve manje i manje. Pjevala sam mu dok je on vrištao, mazila ga i kad je zaspao, bila cijelo vrijeme uz njega, držala ruku na njemu. Za par spavanja, nisam držala ruku, samo sam sjedila pokraj kindića, a sad zadnje spavanje sam sjedila iza da me ne vidi. Još uvijek zaplače tu i tam, sve manje plače, sve lakše se umiri, još se samo nadam da će i buđenje nakon pola sata uskoro savladati. Ali ja sam prezadovoljna! Noćas sam ga dizala samo za hranjenje (ja sam procijenila kad bi to otprilike moglo biti), neki put je zaplakao i umirio se sam, neki put sam ga pomazila. Inače mu zubići idu van, ali oni izbijaju do 2. godine, a ja sam na izmaku snaga. Želim mu se posvetiti, al bez energije pucam... Eto, a najdraže mi je kaj je on puno puno smireniji To je moj individualni trening spavanja, teško mi je još uvijek, fali mi u krevetu, ali najviše za njegovo dobro moram to promijeniti. Cure koje imate slične probleme, važno je izdržati taj plač, a biti uz dijete. JA sam do sad pokušala mislim 2 ili 3 puta i nisam izdržala. Da jesam, možda bi već mjesecima mirnije spavali. ALI mišljenja sam da je on tek sad zreo za tako nešto. Jednostavno intuicija..