Rukopis....

[casa]

Pa, ja isto svašta zapisujem rukom, i koristim pisana slova. Moj sin ( 6.razred) ima katastrofalan rukopis i često zapisuje ne pisanim, već tiskanim malim slovima. Tvrdi da mu je tako lakše. I osobno me to strašno živcira, ali iskreno vjerujem da je u pravu i da će poznavanje pisanih slova za 50 godina biti kao poznavanje latinskog jezika.
Kao što danas latinski obavezno uče djeca u gimnazijama 2 godine kako bi stekla neki opći uvid u kulturu na kojoj se gradi ova današnja, ali koja nakon te dvije godine zapravo nisu u stanju prevest ni jedan izvorni tekst, a djeca u klasičnim gimnazijama su jedina koja imaju dovoljno znanja da uistinu i mogu prevesti izvorni tekst. I zapravo, latinski im ne treba,on služi samo kao dio opće kulture ili za samo prese.... ubacivanjem poslovica ili izraza... I iako mi je to tužno, to je tako. Uvjerena sam da se isti proces događa i s pisanim slovima.
A što se tiče fine motorike, mislim da im miševi, tipkovnice, raznorazne igrice daju dovoljno poticaja. Nekad su djeca vježbala finu motoriku mužnjom, čisteći kukuruz... a danas to ne rade, ali rade neke druge aktivnosti. Evolucija pred našim očima...

[tanja_b]

A što se tiče fine motorike, mislim da im miševi, tipkovnice, raznorazne igrice daju dovoljno poticaja.

Ne bih se složila. Miš i tipkovnica ni približno ne razvijaju finu motoriku kao stvarno korištenje ruku i prstiju.

Na temu rukopisa i linkanog članka: već prije sam načula za tu praksu neučenja pisanih slova, i ne sviđa mi se. Naročito nakon što sam čitala tekstove koji baš govore o povezivanju slova kao bitnom koraku u učenju pisanja i čitanja. Na žalost, trend je već tu. Moj sin ima - za dečka njegovih godina - sasvim pristojan rukopis (hoću reći, ima i gorih ), ali svejedno primjećujem da izbjegava pisana slova, tj. gdje god može, piše štampanima, pa se tako i potpisuje.
Osobno, još uvijek dosta koristim olovku i bilježnice (pa i na poslu), ali sve više primjećujem kako mi mozak radi u copy-paste načinu.

[Peterlin]

Ne bih se složila. Miš i tipkovnica ni približno ne razvijaju finu motoriku kao stvarno korištenje ruku i prstiju.

Na temu rukopisa i linkanog članka: već prije sam načula za tu praksu neučenja pisanih slova, i ne sviđa mi se. Naročito nakon što sam čitala tekstove koji baš govore o povezivanju slova kao bitnom koraku u učenju pisanja i čitanja. Na žalost, trend je već tu. Moj sin ima - za dečka njegovih godina - sasvim pristojan rukopis (hoću reći, ima i gorih ), ali svejedno primjećujem da izbjegava pisana slova, tj. gdje god može, piše štampanima, pa se tako i potpisuje.
Osobno, još uvijek dosta koristim olovku i bilježnice (pa i na poslu), ali sve više primjećujem kako mi mozak radi u copy-paste načinu.

O, da... ovo je prokletstvo... Naša djeca isto tako, samo čitaju (s raznih ekrana, iz knjiga puno manje ) pa ne ostane vremena za pisanje. A istina je i dokazano da postoji veza oko-ruka-mozak i pisanje definitivno razvija mišljenje. Ali kako to objasniti generaciji koja je izložena informacijskom bombardiranju (i živi na taj copy-paste način koji daje lažni osjećaj znanja)? Kako djeci objasniti da im pisanje pisanih slova razvija razmišljanje, kad im je mozak preopterećen informacijama i ostaje tek neki mizerni postotak za obradu tj. mišljenje svojom glavom?