Nisam zadnja dva dana stigla na forum, samo sam stila potpisati Leo i Optimist, a tako zanimljiva tema!
Sad mi je bad ponavljati jer ste puno toga rekle..

Razmišljam u slikama, vizualiziram stvari. Kad sam bila mala slova su mi imala boje. I brojevi, ali slova više. I pokušavala sam to objašnjavati drugima, ali nisam bila shvaćena. I danas mi slova i imena imaju boje.
S druge strane, ne mogu zamisliti boje, tj. kad mi netko kaže, zamisli ovaj zid u plavoj i crvenoj, ja to ne mogu. Loše slikam i crtam, potpuno sam zakinuta za taj dio mozga, likovnost i likovna kreativnost. Ali bila sam talent za pisanje dok to nisam zapustila.
Maštam otkako znam za sebe i nikad u životu nisam zaspala bez nekog maštanja. Mozak mi nikad ne staje, stano o nečemu razmišljam, pro et contra, stalno nešto stvaram u mislima, nikad nije tišina i nikad nije prazno ili mirno. I često mi se dogodi ono što vizualiziram.

Na yogi mi je najgore kad na kraju voditelj kaže da se opustimo, zatvorimo oči i dišemo... Da se opustim? Kako? Onda ja zirkam okolo i promatram ljude kako su opušteni i čekam da prođe taj trenutak, nestrpljiva sam, dosadno mi je (dosada je strašna). Yoga završi, a ja sam tek onda napaljena, pomicala bih ormare, otišla na trening nekog borilačkog sporta, trčala...kakvo opuštanje.
Dugo mi je trebalo da shvatim da odgovor MD-a "ni o čemu" na moje pitanje "o čemu razmišljaš", nije laganje. Dugo nisam mogla shvatiti da postoje ljudi koji mogu ponekad ne razmišljati, mislila sam da me mulja i da mi ne želi reći Ili kad ga pitam "što radi", a on kaže "blejim". Što to znači? Što stvarno radiš? Ništa. Neshvatljivo.
Razmišljam od pojedinačnog ka općem, nikako od općeg ka pojedinačnom. Matematika mi je loše išla dok sam imala nastavnicu koja nije znala objašnjavati, uvijek sam se pitala "ali što to stvarno znači, za što je to bitno, kako se primjenjuje?" A onda sam upoznala fiziku i to mi je super išlo jer sam napokon mogla računati konkretne situacije. Pa kad sam otkrila statistiku i vjerojatnost pa sam se u to zaljubila. Danas perverzno uživam u stvaranju proračuna, to je tako predivno i kreativno.
Kad kupim novu stvar, ne pipnem je bez manuala. Jednom mi je kamera za snimanje stajala neotvorena mjesecima jer nisam imala vremena pročitati upute. Nije da ne bih znala koristiti to nešto, ali mi je neamislivo nešto početi koristiti bez da to stvarno upoznam.

Socijalne vještine..hm...to sam isto mukotrpno učila. I danas sam slon u staklarni. I ne znam baš ćaskati
Ali mi je u odnosima jako pomagala intuitivnost. Sve oko sebe, ljude, odnose, pojmove, zvukove, boje..osjećam.

Bez vremena za sebe ne funkcioniram, važno mi je imati vrijeme da mogu posložiti svoje misli i sebe. Inače je kaos. Važno mi je da je i oko mene red, inače mi se kaos i nered preslikaju u mozak. Ne mogu učiti, čitati ili raditi u neredu.
Učila sam vizualno. Profa me pita nešto, a meni se u glavi pokaže strana udžbenika na kojoj je taj dio i ja tono znam gdje slika, što ispod nje piše, vidim naslov, vidim tekst i fusnote.... Za ozbiljnije ispite kasnije morala sam raditi mentalne mape.

Datume i godine savršeno pamtim. U slikama. Kad krene pjesma na radiju, nemojte se smijati, npr. Neverending story od Limahla, ja znam koja je to godina, krene slika školskog izleta na kojem smo to slušali. Ili bilo koja druga stvar, točno vidim koje je to godišnje doba, godina, vidim ljude oko sebe, prostor, rečenice, cijela mi se situacija ponovo stvori pred očima. Isto kad čujem za neka imena i prošlosti...npr. Aldo Moro...meni se vrati rano djetinjstvo, vidim sebe kako se igram na podu u dnevnoj sobi kod bake i djede, djeda na kauču kako gleda vijesti na Rai i čujem noneta kako govori da je Aldo Moro otet. A ja nepunih 5 godina. I tako imam milijun raznih slika točno svrstanih po godinama, od ranog djetinjstva do danas. Da nemam taj timeline u glavi, osjećala bih se izgubljeno.